Duhovnost, sa svojom svjesnošću, vizijom, istinom, hrabrošću, dharmom (ispravnim djelovanjem), ljubavi, mirom i drugim apstraktnim kategorijama izvan je kontrole i domašaja osjetila i racionalnog uma, što tradicionalne lidere još uvijek plaši. Zbog svega toga oni i dalje neumorno ustrajavaju na apsurdnoj i uzaludnoj vježbi pokušavajući iz dana u dan ključne kategorije liderstva i menadžmenta dokučiti umom i akademskim znanjem. A to je kao da slijepac razmišlja o svjetlosti - o čemu on uopće može razmišljati? On može biti veliki genij, veliki logičar, veliki akademik. On može imati sve titule ovoga svijeta; sve to neće mu previše pomoći kada je u pitanju svjetlost. Zato slijepcu ne treba logika, ne treba mu genijalnost - slijepcu treba primjereni organ percepcije - riječju, trebaju mu oči!

Na isti način na koji slijepci trebaju oči, lideri trebaju svjesnost. Na isti način na koji se svjetlost ne misli, nego vidi, najvažniji elementi liderstva poput istine i dharme (ispravnog djelovanja) ne mogu se misliti, već samo spoznati osvještavanjem vlastite nutrine. Liderstvo stoga ne ovisi o umu jer je razmišljanje kružni proces kojim se misao vrti u krugu i nikada ne dospijeva do točke kada će se pretočiti u iskustvo. Zvuči čudnovato, ali istinsko liderstvo traži da sve svoje talente žrtvujemo u ime iskrene želje da se osvijestimo, da spoznamo te na kraju budemo.

Želimo li promijeniti ovu našu zemlju, ljude i gospodarstvo, moramo konačno shvatiti da nam manje trebaju lideri stručnjaci, a više lideri duhovnjaci koji nisu samo veliki intelektualci, već radije svojevrsni posrednici u nastanku kreacije. A da bi za to bili sposobni, potrebno im je stanovito stanje svijesti. Dok se drugi bave intelektualnim prepucavanjima i umnim nadmetanjima, lideri duhovnjaci zaokupljaju se evolucijom svijesti kako bi se nepogrešivo povezali s "poljem" koje će ih potom usmjeravati.

Stoga slobodno možemo zaključiti kako "duhovnost u poslovanju" i nije baš najsretnije sročeni termin. Ne postoje tu dva entiteta - "duhovnost" i "poslovanje" - gdje onaj prvi nešto čini drugome. Duhovnost zapravo jest poslovanje i obrnuto. Liderstvo i menadžment nije ništa drugo doli duhovnost manifestirana u praksi. Nije li "menadžment" zapravo vjera, inspiracija, komunikacija, osvještavanje, vrijednosti i integritet u poslovnom kontekstu? Ima li u tom našem "menadžmentu" išta doista bitno, a da ne dolazi iz duhovnih sfera?