Nažalost, dotrajala mehanicistička paradigma lidere i menadžere još uvijek drži u čvrstom zagrljaju. Klasični materijalizam kategorije poput istine, ljubavi i dubokog poštovanja još uvijek smatra neznanstvenima pa im zbog toga ne pridaje pažnju. Radije se bavi brojevima i matematičko-statističkim modelima koji odaju dojam znanstvenosti iako, naravno, više-manje ne koriste ničemu osim elementarno-operativnim segmentima poslovanja.

ML: Na koji način, primjerice, uvođenje istine i dubokog poštovanja u kulturu neke organizacije može unaprijediti performanse?

JH: Zamisli organizaciju u kojoj su međuljudski odnosi na niskoj razini. Ljudi u upravi i menadžerskom timu ne poštuju i teško podnose jedni druge. U realnom svijetu u kojem organizacija egzistira dogodi se neka promjena. Informacija o toj promjeni prenosi se potom kroz strukturu organizacije od najnižih hijerarhijskih razina prema gore. Međutim, u tom procesu ubrzo se počinju događati svakojake čudne stvari: iznenada, mnogo manje važnim postaje sadržaj, "što je rečeno", a mnogo više "tko je što rekao", kakav je status osobe koja prenosi informaciju, s kim je dobra, a s kim nije. Uslijed političkih igara sadržaj se po putu izvitoperi, a vrlo često i potpuno izgubi. Slijedom toga, pravovremena reakcija izostaje. A kada nema pravovremene reakcije, prije ili poslije doći će do problema.

U kontekstu navedenog zaključujem da je istina ključna kategorija za opstojnost svakog sustava, mnogo važnija od kapitala, rada, strategije i bilo čega drugoga. Kad je sustav u istini, sve drugo rješava se samo od sebe, prirodnim putem. Svaka odluka automatski je optimalna u određenoj situaciji i vremenskom trenutku.

Međutim, do istinske istine ne dolazi se lako. Ona se obično jako dobro skriva pod plaštevima uvjetovanog razmišljanja, subjektivnih mentalnih modela i ljudskog ega. Kao što smo to prije rekli, uvjetovana je liderovom kvalitetom svijesti. Stoga bi lideri i menadžeri većinu svoga vremena trebali posvetiti traganju za istinom pomoću iskrenog dijaloga na svim razinama organizacijske strukture. A to nije jednostavno činiti. Mnogo je lakše baviti se nekakvim tablicama i potom se hvaliti nebitnim zaključcima.

Primjerice, zamisli situaciju u kojoj svi "vide" nešto što predsjednik uprave ne vidi ili ne želi vidjeti. Tko će mu reći istinu u lice? Tko je taj koji će reći: "Čovječe, ne radimo dobro. Nastavimo li ovim putem, idemo u propast!" Može li predsjednik primiti negativni feedback? Kako će njegov ego reagirati na istinu? To su ključna pitanje, a ne financije i računovodstvo'!

Međutim, nikada ne smijemo zaboraviti da se do istinske istine, jedne i nepromjenjive, uvijek dolazi razmatranjem pojedinačnih subjektivnih istina, pa u skladu s time navedeni obrazac možemo promatrati i iz druge perspektive. Možda predsjednik uprave jedini "vidi" ispravno? Možda vidi nešto što drugi ne vide? Možda se baš treba oduprijeti uvjetovanim perspektivama podređenih kako bi odveo sustav u pravom smjeru?

Dakle, osobno smatram da bi traganje za istinskom istinom putem iskrenog dijaloga u kojem se razmatraju pojedinačne uvjetovane istine trebalo prometnuti u temeljnu aktivnost lidera i menadžera. Sve ostalo je sekundarno. Točka. Nema dalje.

ML: Slažem se u potpunosti. Kada bi sva izdanja qLifea trebalo svesti na jednu jedinu rečenicu, nema sumnje da bismo se odlučili za ovu: "Traganje za istinom u organizaciji putem iskrenog dijaloga temeljna je djelatnost lidera i menadžera!"

JH: Srce me boli što se i dalje susrećem s nerazumijevanjem. I to veoma često. Istina, kao temeljna ljudska vrijednost i duhovna kategorija, nevjerojatno je važna!