ML: Razumijem. Što misliš, koji je razlog takvom ponašanju ljudi? Zašto je duh nestao iz naših organizacija?

JH: Nije nestao! Duh je tu, oduvijek je tu i bio, obavljajući iz sjene svoju dužnost. Zapamti, duh je ono što nadahnjuje, in-spirira život. Duh je ono što mi jesmo, naša istinska priroda. Duh nije nestao, nestala je naša svijest o duhu. Svojski se trudimo da ga gušimo, potiskujemo, udaljavajući se od njega. Nastojimo ga zaboraviti - u čemu često i uspijevamo. No, sva ta nesvjesnost ne znači da je duhovnost nestala. Organizacije i ljudi koji pokušavaju marginalizirati važnost duhovnih kategorija u poslovnom svijetu plaćaju danak u nižoj produktivnosti, nedostatku posvećenosti, visokoj fluktuaciji zaposlenika, višim troškovima rada, apsentizmu te, kao rezultat navedenog, nižoj prodaji i profitu.

ML: Na početku razgovora zaključili smo da su kategorije svijest i svjesnost ključni pojmovi liderstva. Možemo li ih na još koji način integrirati u temu duhovnosti?

JH: Riječ je zapravo o istom jer duhovnost jest svjesnost. Promijenite li svijest ljudi u organizaciji, mijenjate njezino gledište i pomažete u stvaranju novog duha. U većini slučajeva upravo je to potrebno napraviti. Ako pokušavate transformirati kompleksni ljudski sustav, ne biste se trebali ograničavati samo na promjenu njegova svjetovnog promišljanja. Morate se posvetiti i njegovoj duhovnoj svijesti.

ML: Lideri i menadžeri konstantno pokušavaju transformirati organizacije. U kojim prostorima pronalaziš poluge za uspješnu organizacijsku transformaciju (OT)?

JH: Ključnu polugu uspjeha pronalazim u iskrenom uključivanju zaposlenika u planiranje i provođenje transformacije. Osim toga, kvalitetna OT zahtijeva karakterne lidere visokog integriteta s istančanim osjećajem za ljude, spremne u svakom trenutku prihvatiti duhovno. Univerzalno načelo uključivanja, najvažnije pravilo za uspješnu transformaciju, kaže: "Posvećenost je jednaka uključenosti, odnosno P=U". Margaret Wheatley lijepo je artikulirala tu ideju kada je rekla da su "ljudi istinski posvećeni samo onim projektima u čijem stvaranju sudjeluju".Ako široko uključivanje kojim se stvara novi duh organizacije izostane, transformacija neće uspjeti. Uspjeh uprave ogleda se i ovisi o pridobivanju zaposlenika koji moraju prihvatiti i usvojiti novi duh. Unatoč tome, pristup odozgo-prema-dolje kojemu uvijek nedostaje vitalnosti neophodne za istinsku transformaciju i dalje se nastavlja koristiti. Uprava osmišljava plan koji potom ljudi provode. Nažalost, takav pristup dokazano ne funkcionira jer se ne bavi sviješću organizacije, njezinim duhovnim srcem.

ML: Zašto je tome tako? Zašto su istinske transformacije prava rijetkost?

JH: Razlozi su više-manje uvijek isti: pomanjkanje duha, karaktera, razumijevanja, iskrene brige za ljude, istinskog uključivanja; riječju, pomanjkanje svijesti. Pomanjkanje hrabrosti, posebice kod ljudi na vrhu, također se često uočava. Zatim oklijevanje glede hrabrog iskoraka u novim smjerovima, pomanjkanje temeljnog integriteta, istinske posvećenosti i podrške top-menadžmenta. Pomanjkanje svijesti o nužnosti uključivanja duhovnog. Mentalni model oklijevanja, nespremnost ili nesposobnost za promišljanje o višim sferama života. Jednostavno rečeno, ljudi ne razmišljaju o tome! Kreću se u zoni poznatog. Ideje izvan te zone jednostavno ne registriraju.

Iako su svjesni potrebe unapređenja, prezaposleni menadžeri samo prosljeđuju gotove programe nadajući se najboljem. Iako su lijepo dizajnirani i izgledaju dobro, nisu iskreni. Ljudi istog trena osjete neiskrene programe pa zbog toga odbijaju - javno ili tajno - sudjelovati u njihovoj implementaciji.

ML: Možeš li objasniti kako ta promjena stava utječe na organizaciju i djelatnike?

JH: Govorim o nečem višem od puke promjene stava. Govorim o finoj, gotovo misterioznoj promjeni svijesti. Lideri i menadžeri postupno se okreću od svjetovnog prema duhovnom. Njihova svjesnost raste, što pozitivno djeluje na ljude koji spremno prihvaćaju nove načine postojanja, samo kad ih diraju u srce. Postaju li menadžeri iznenada nekakvi sveci? Pojavljuje li se odjednom na licima svih zaposlenika organizacije smiješak? Naravno da ne. No, menadžeri i zaposlenici sve više postaju autentični. Postupno se razvija novi, iskreniji karakter organizacije. To je taj novi duh. Te promjene obično nisu odmah vidljive. Nakon nekog vremena ljudi počnu primjećivati kako je sada prihvatljivo razgovarati o temama koje smatraju važnima, o temama kao što su humanost, briga i uvažavanje. Znači li to da se utopija pojavila iz vedra neba? Ne. Takvo što ne postoji. No, organizacija je postala ugodno mjesto za život i rad.