Kada smo pisali ovaj članak, točno prije dvadeset godina, ideje koje smo u njemu razradili činile su nam se neobično važnim i aktualnim. Stvorene na temelju godina izučavanja teorije i prakse, desetljeća savjetničkog angažmana i brojnih radionica s upravama te višim i srednjim menadžmentom raznih kompanija širom svijeta, u trenutku objave - moramo to priznati - činile su se u najmanju ruku avangardnim, "na rubu" prevladavajuće teorije i prakse menadžmenta. Gledajući iz današnje perspektive unatrag, i sami smo začuđeni koliko su se ideje poput vizije, stanjivanja hijerarhijskih razina, osnaživanja zaposlenika, sustavnog razmišljanja i decentralizacije proširile svijetom uhvativši plodno tlo u brojnim organizacijama.
Međutim, unatoč tome daleko smo od toga da koncepciju metanoje, odnosno duboke preobrazbe uma i načina razmišljanja (metanoia je grčka riječ za "obraćenje" odnosno potpuni preokret, posvemašnju transformaciju misli, riječi i djela, op. ur.) možemo smatrati u cijelosti shvaćenom, a kamoli prihvaćenom. Štoviše, kako smo se zbližavali s njome, tijekom konverzacije često bi se dogodilo da izgubimo najvažnije sadržaje u vidu suptilnog dubljeg značenja i smisla u njihovoj pozadini.
Ljudi, naime, često misle da to što koristimo nove termine u govoru automatski podrazumijeva da iste i razumijemo te - još i gore - da znamo kako ćemo ih koristiti u praksi. Primjerice, iako danas mnogi lamentiraju o 'viziji', rijetki pojedinci doista promišljaju o tome kako će je sustavno koristiti. Rijetki doista razumiju povezanost vizije i svrhovitosti. Tek se poneki doista propituju o tome kako bi organizacije izgledale i što bi to značilo za društvo i gospodarstvo kada bi svaki pojedinac djelovao na temelju dubljeg smisla i svrhe? Slično tome, u posljednje vrijeme osnaživanje djelatnika postalo je vrlo popularnom frazom. Međutim, iako se o tome često raspravlja, tek su poneki shvatili osnovne pretpostavke koje stoje u pozadini - o prirodi čovjeka, o odnosu lidera i menadžera prema ljudima te o tome da se kompleksnim živim sustavima ne može upravljati pristupom 'odozgo-prema-dolje'. Sličnu popularnost doživio je i koncept sustavnog razmišljanja, ostavljajući otvorenim isto pitanje: koje se to organizacije istinski trude razviti nove sposobnosti kako bi doista povezale prostorno i vremenski udaljene uzroke i posljedice? Koje se to organizacije istinski nastoje riješiti ovisnosti primjene quick fix rješenja koja - praksa nam na to redovno ukazuje - u dužem roku više štete nego koriste?
Gledamo li na tekst iz današnje perspektive, uočavamo i neke pogreške ucrtane na sliku prije dvadeset godina. Primjerice, danas smo više nego sigurni da smo se premalo bavili procesom učenja kojim se pozitivno utječe na kvalitetu lokalnog odlučivanja i na usklađivanje lokalnih aktivnosti u velikim organizacijama. Odsustvo spomenutog procesa u mnogim se (ne)prilikama pokazalo pogubnim kada su kreativni lideri željeli i nastojali osnažiti djelatnike i decentralizirati tvrtke. U to vrijeme nismo imali previše iskustva s neuobičajenim osobnim, političkim i kulturalnim izazovima s kojima se neminovno susrećete kada nastojite redistribuirati moć u velikim organizacijama. U tekstu smo uglavnom govorili o mlađim i manjim organizacijama, zanemarivši pritom važna pitanja o tome kako provesti opsežne promjene u tradicionalnijim institucijama... o čemu smo mnogo naučili posljednjih godina.