Upravo zbog toga na učinak cjeline ne bismo trebali gledati kao na puki zbroj učinaka odvojenih komponenti, već kao na produkt njihovih interakcija. Dakle, iz navedenog slijedi poruka menadžerima: efektivno upravljanje sustavom zahtijeva da se ispravno razumiju interakcije komponenti, radije nego da se razumije njihovo ponašanje promatrano odvojeno - samo za sebe.

Tipični tradicionalni pristup upravljanju i obrazovanju menadžera u zapadnom svijetu temelji se na fragmentaciji: kompleksni sustav dijelimo na dijelove, a nakon toga pokušavamo čim bolje upravljati fragmentima. Nastavljamo pretpostavljati kako će umješnim upravljanjem fragmentima sustav u cjelini napredovati. Međutim, riječ je o pogrešnoj ideji jer je u stvarnosti moguće da se funkcioniranje zasebnog dijela unaprijedi, a da se istovremeno razori cjelina sustava. Riječ je naime o dokazanoj tezi, bilo u kontekstu obrazovanja ili poslovanja.

U prilog tome navest ću jedan jednostavni primjer: zamislite situaciju kada bismo na jednom mjestu okupili sve modele automobila na tržištu i najbolje svjetske inženjere koji bi dobili zadatak da odrede koji auto ima najbolji motor, koji ima najbolji mjenjač, ovjes, šasiju ili alternator. Nakon toga inženjeri bi dobili upute da najbolje dijelove izvade iz automobila kako bi ih potom spojili u novu cjelinu, svojevrsni superauto. Međutim, jasno je da se iz takvog pokusa ne bi rodio superauto, već puka hrpa željeza, unatoč nesumnjivoj kvaliteti dijelova. Dakle, značaj suradnje i sklada komponenti, kao suprotnost separatnom djelovanju, najvažniji je doprinos sustavnog promišljanja menadžmentu.

Deming: Iako se čini logičnim i razumljivim, interesantno je da ljudi o tome toliko malo znaju…



Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...