BT: I Sanader i Vidošević bili su uspješni, svaki na svoj način. Uspjeli su u svojem naumu. Možemo čak reći da su bili impresivno uspješni. Međutim, jedan je osuđeni kriminalac, a drugi je na najboljem putu da to postane. To je posebna kategorija. U kontekstu njihovih funkcija i šire društvene odgovornosti, oni su nevjerojatne štetočine koje su aktivno zavile jedan narod u crninu. Jesu li lideri? Tehnički gledano, jesu. No, prije svega su kriminalci.

ML: Interesantno mi je u kojem smjeru se ovaj dijalog razvija. Liderstvom se aktivno bavim posljednjih petnaestak godina. O sebi bih rekao kako mi je tema vrlo bliska. Pa ipak, nakon što smo zajednički uronili u to područje, u samo pola sata naišli smo na više pitanja na koja nemam siguran odgovor. Dijalog me potaknuo da se iznova duboko zamislim o tome što liderstvo uistinu jest…

DC: Pokušat ću rezimirati. U pokušaju da ljude klasificiramo prema tome jesu li lideri ili nisu, prefiks "dobar" ili "loš" ne igra ulogu. Unatoč tome što neki lideri pokreću ljude prema boljitku zajednice, a drugi radi vlastitih sebičnih interesa na svijet donose bol i patnju, i jedne i druge trebamo smatrati liderima.

IM: Tako je. Međutim, mislim da je važno istaknuti da prefiksi "dobar" ili "loš" nisu apsolutne kategorije, već su umnogome subjektivne i relativne. Za početak, one ovise o povijesnom i kulturnom kontekstu. Moamer Gadafi je bio lider, kao i Sadam Husein ili Pervez Mušaraf. Sadam je s jedne strane bio nemilosrdni diktator, ali s druge pragmatičan, religijom neopterećen antikomunist. U određenom povijesnom, kulturnom i geopolitičkom kontekstu za mnoge je bio poželjan lider Iraka. Dugo je imao i simpatije i podršku Washingtona, američkim je petrodolarima kupovao oružje kakvom inače ne bi imao pristup i tim je oružjem konsolidirao svoju vladavinu u Iraku. Televizijska kuća BBC u nedavnoj seriji reportaža iznova se osvrnula na pitanje: je li svrgavanje Huseinova režima bio mudar potez koalicije SAD-a i Velike Britanije? Što se time postiglo i po koju cijenu?

Amerika upravo izlazi iz Iraka ostavljajući iza sebe društvo kojim vladaju radikalizam i fundamentalizam, a ne demokracija. I SAD i Velika Britanija suočeni su s nizom utemeljenih kritika, od onih za nepostojanje izlazne strategije iz Iraka, preko onih da je invazija i okupacija bila pogreška, do onih da se radilo o zločinačkom pothvatu. Irak je danas definitivno u mnogo većem kaosu nego za vrijeme Sadamova režima. Samo u ratnoj kampanji poginulo je više od 100 tisuća Iračana. Lancet, jedan od najstarijih svjetskih znanstvenih medicinskih časopisa objavio je dvije studije utjecaja na ukupni mortalitet u Iraku, koje svjedoče o zastrašujućoj brojci od gotovo milijun ljudi umrlih uslijed izravnih i neizravnih posljedica okupacije. Koalicijska okupacija rasplamsala je građanski rat koji je više od četiri milijuna ljudi pretvorio u izbjeglice, a oko pola njih još uvijek se nije vratilo svojim domovima. Busheva administracija tvrdila je da će svrgavanje Huseina s vlasti dovesti do demokratizacije Bliskog istoka i značajno pridonijeti sveukupnom smanjenju terorizma. U praksi, dogodilo se upravo suprotno!

ML: Još jedan sjajan primjer "nepredviđenih posljedica" intervencije u kompleksni sustav. Američka administracija, poput mnogih lidera i menadžera u bilo kojem iole većem sustavu, nakon intervencije očekivala je jedne rezultate, a dobila sasvim druge, posve suprotne. O tome govorim kada slušamo kolege makroekonomiste kako samouvjereno predlažu "rješenja" za oporavak gospodarstva. Jednostavno, ne možeš znati dok ne probaš.