IM: U Iraku je zavladao potpuni kaos, ojačao je radikalizam i rasplamsao se međunarodni terorizam, a prema svemu sudeći proći će još puno vremena prije no što u zemlji započne izgradnja demokratskog društva. Zbog svega toga, sve češće se postavlja pitanje: je li moguće da je Huseinovo liderstvo "željeznom rukom", kojim je susprezao pse rata imanentne društvu na toj razini razvoja, bilo primjereno? Je li diktatorska vladavina koja je osiguravala kakav-takav civilni poredak bila primjerena povijesnom kontekstu i društvenoj zrelosti? Neupitno je da bi diktatura prije ili poslije prerasla u zreliji oblik društvenog ustroja, no sasvim je valjano, gledajući cijenu invazije, postaviti pitanje: nije li Koalicija djelovala ishitreno, naivno i destruktivno, uklanjajući prijevremeno lidera Huseina. Smatram da u procjeni primjerenosti liderstva moramo biti jako oprezni. Općenito, kad govorimo o etičnosti u kontekstu vođenja, opreza i mudrosti nikad dovoljno.

ML: Osvrnut ću se na primjer iz prošlog broja qLifea, koji lijepo oslikava zašto je bitna opreznost prilikom procjene etičnosti liderstva. U Drugom svjetskom ratu njemački je razarač pogodio američku fregatu koja je potonula. U blizini udesa našla se američka podmornica koja je pohitala spasiti kolege iz ledenog mora. Izronili su na površinu i započeli skupljati ljude koji su bespomoćno plutali površinom. Ubrzo zatim, primijetivši da se njemački razarač vraća na mjesto zločina, kapetan podmornice naredio je zaranjanje. Posada nije mogla vjerovati da kapetan uzmiče. Znali su da njihove suborce, koji su ostali u hladnoj vodi, čeka polagana i teška smrt. Zbog toga su jednostavno poludjeli. Međutim, iako ih je kapetanova odluka prestravila, morali su poslušati zapovijed.
 
Umjesto oštre kazne koju je posada podmornice zagovarala, po završetku rata dotični je kapetan odlikovan najvišim ordenom US Navy za liderstvo u II. svjetskom ratu uz sljedeće objašnjenje: "Unatoč zahtjevnoj emotivnoj situaciji i razumljivoj ljudskoj želji da ostane i pomogne unesrećenima, kapetan je donio jedinu ispravnu odluku da napusti bojišnicu i ustukne pred njemačkim razaračem čime je spasio podmornicu, posadu i dio unesrećenih od sigurne smrti."

Dakle, jedni su ga htjeli oštro kazniti, a drugi su kapetana za isto djelo nagradili!

IZ: Slažem se s ovom konstatacijom. Odluku o tome je li nešto etično ili nije uvijek donosimo na temelju partikularnog, te stoga subjektivnog, vrijednosnog sustava. Amerikanci su u tome nenadmašni. U nametanju vlastitog svjetonazora na svjetske probleme nevjerojatno su uspješni. Ne možemo zanijekati činjenicu da se svjetska situacija i svjetski problemi procjenjuju iz američke perspektive. Primjerice, arapsko proljeće. Priča se ponavljala u sličnim zemljama slične razine društvenog razvoja, u društvima kojima je vladala stanovita diktatura. Međutim, diktatura je držala društva na okupu kontrolirajući ekstremizam. Razvoj događaja pokazao je kako te zemlje jednostavno nisu zrele za demokraciju do koje se trebalo doći prirodnom evolucijom i nenasilnim putem.

BT: Kada govorimo o ratovima, ne možemo govoriti o plemenitim idejama "pomaganja" ugnjetavanom narodu svrgavanjem diktatora, režima, sustava prikladnog njihovoj kulturi i razini razvoja. Ratovi su borba za resurse. Ništa više ili manje od toga. Nema tu pogreške ili plana koji je krivo postavljen jer motivi uopće nisu bili "uvoz-izvoz demokracije". Zapadni mediji vješti su u tom propagandističkom propitkivanju lažno postavljene etičke dvojbe, a pritom vješto zaobilaze jedinu bitnu temu - borbu za preraspodjelu i kontrolu resursa i međunarodnih odnosa, bez pravnog i moralnog utemeljenja. Gledajući ishod za one kojima se "pomaže", stvari su matematički jasne - zna se koliko je ljudi pobio Sadam, a koliko je poginulo zbog "uvoza demokracije".