Kada sam već skrenuo na edukaciju, spomenut ću jednu radionicu u Austriji koju sam organizirao za svoj tim na temu liderstva - kada su nas odveli u staje s konjima. Zadatak je bio jednostavan, povesti konja za sobom i time pokazati/dokazati liderski potencijal. Fasciniralo me u kojoj mjeri te životinje nepogrešivo znaju koga će slijediti, a koga neće. Uglavnom, ljudi za koje sam procijenio da imaju liderski potencijal i prije smatrao liderima poveli bi konja za sobom, dok drugima nikako nije polazilo za rukom učiniti isto. Po povratku u Hrvatsku, kada sam entuzijastično prepričavao iskustvo, ljudi su uglavnom odmahivali rukom.

Dakle, konj nepogrešivo osjeti znaš li ti što hoćeš. Osjeti li da ne znaš, preuzet će vodstvo. Trenutni odgovor - odmah vidiš jesi li lider ili nisi, imaš li taj "x faktor" ili nemaš.  

MR: O tome ti teorija ništa ne može reći. Sve dok se netko ne okuša u praksi, ne može se znati o kakvom je lideru riječ. U skladu s time, paradoksalno je da na izborima biramo ljude koji se nikada i ničim nisu dokazali u praksi. Na ključna mjesta, na koja bi trebao postaviti dokazano najsposobnije pojedince, po samoj prirodi stvari narod bira "mačka u vreći". Tijekom kampanje, politički lideri nas zasipaju porukama tipa "ja znam, ja mogu", a da nitko, pa ni oni sami, ne zna kakvim će se pokazati u praksi. Vratim li se na metaforiku sporta, kao da biramo izbornika nogometne reprezentacije za kojeg nitko sa sigurno ne može reći zna li on uopće o kakvoj je igri riječ!

BT: U politici, ponavljam, najčešće govorimo o općenitim idejama koje političari komuniciraju, koristeći vrlo neiskreno sve dostupne metode propagande i manipulacije. Na žalost, tako je postavljen sustav i sva prateća mašinerija. Politika je u široj javnosti, izuzev u vrlo zrelim društvima, lišena pravog sadržaja. Ona je kao show business ili lansiranje nekog novog FMCG proizvoda. Iza te maske su stvarni interesi odnosno borba za resurse. Tako postavljen sustav lako klizne u fenomen negativne selekcije, što smo mogli vidjeti i u državama koje su mnogo ozbiljnije od Hrvatske. Lideri sami dolaze na vrh, ali primijenjene metode liderstva lako mogu, uz podršku mašinerije, na vrh dovesti potpune bezveznjake.

IM: Jeste li čitali Pigmaliona? Riječ je o komediji Georgea Bernarda Shawa u kojoj profesor fonetike za okladu nastoji priprostu cvjećaricu s tržnice pretvoriti u profinjenu damu. Uči je pravilnom govoru, lijepom držanju i ponašanju koje će joj priskrbiti ugledan društveni status. Sličan motiv obrađuju i knjige, igrokazi i filmovi na temu kneginje Anastazije Nikolajevne, najmlađe kćeri posljednjeg ruskog cara Nikolaja II. Aleksandroviča. Iako se pretpostavljalo da su je zajedno s obitelji ubili boljševici, neprekidno su kružile glasine o tome da je uspela pobjeći. Nekoliko žena tvrdilo je da su one Anastazija, od kojih je najpoznatija bila Ana Anderson. Tu su priču sjajno u filmu dočarali Ingrid Bergman i Yul Brynner, prikazavši kako se napornim treningom upravljanja emocijama, govorom tijela, dikcijom i slično bilo koja osoba može izgraditi u karizmatičnu društvenu figuru. Dakle, uspjeli su ih istrenirati…

DC: …do te razine da su mogle funkcionirati u visokom društvu.