IM: Igore, čini mi se da si zaključio kako mora postojati neko sjeme talenta, koje se onda brusi i trenira. Zadaća programa upravljanja talentima u organizacijama (engl. talent management) je da utvrdi postojanje tog sjemena kod pojedinaca, koliko je veliko, jako, izraženo ili neizraženo da bi se od njega uopće moglo nešto napraviti. Dakle, prvo pitanje talent menadžmenta je: kako ćemo otkriti taj bazični talent? Međutim, malo koja organizacija kod nas, a posebno one manje i srednje, ima talent menadžment program. Većina ljudi koji su lideri u organizacijama na te su pozicije došli spontano, uglavnom zato što su prepoznati kao eksperti u svome poslu, a ne zato što je netko stručno identificirao i izmjerio njihov liderski potencijal. Nadalje, ako su imali sreće, a malo je takvih, bili su u situaciji da ih se trenira i sustavno razvija. Imali su mentore koji su ih mogli podučiti na koji će način voditi ljude. Ako nisu, snalazili su se sami. Učili su kroz vlastite pokušaje i pogreške. Opet, malo tvrtki kod nas ima programe mentorstva lidera. Posebno se to odnosi na male i srednje organizacije.

IZ: Vratio bih se na trenutak na metaforu treninga: ostajem pri tome da se dio umijeća može naučiti, ali da vrhunska ostvarenju, kako u sportu tako i u liderstvu, traže od osobe da nosi "ono nešto" u sebi.

IM: Slažem se i ja da je tako. Samo osvještavam probleme povezane s takvim poimanjem razvoja lidera.

MR: I ja se slažem s vama. Vrhunska ostvarenja rezultat su prirodnih predispozicija nadograđenih napornim radom. Jednostavno, čini mi se da jedno bez drugog ne ide.

BT: Smatram da je dvojba oko talenta i truda zapravo lažna dvojba. Zapravo, nervira me kada se vrlo često povede žustra diskusija na temu rađa li se lider ili se liderom postaje učenjem i svladavanjem odgovarajućih vještina. Razdvajati to na "crno" ili "bijelo", promašeno je. Vrhunskom lideru potrebno je i jedno i drugo. U bilo kojem omjeru. Osoba s izvanrednim talentima možda će morati uložiti nešto manje truda za učenje, a osoba s manje talenta morat će mnogo "nadoknaditi" učenjem i vježbanjem. I jedna i druga mogu postati vrlo dobar lider, u to sam čvrsto uvjeren. No, niti jedna neće postati vrhunski lider bez kontinuiranog učenja i velikih odricanja. To jednostavno nije moguće. U žustrim diskusijama oko toga vidim projekcije. Oni koji misle da su talentirani brane svoje "pravo" da ne uče i da se poštede odricanja. Brane svoju aristokratsku ekskluzivnost jer su oni, eto, "takvi rođeni". Oni koji su mnogo ulagali u sebe, marljivo radili i odricali se, brane pak dostojanstvo svojeg rada, često nesigurni oko toga imaju li "ono nešto".

Ta lažna dvojba nervira me i zato što liderstvo reducira na preusku, gotovo priprostu razinu. Isključuju se drugi važni elementi liderstva: osobnost, duhovnost, seksualnost, emocije, različite vrste općih i specijalističkih znanja...

IM: Nedavno sam na tu temu čuo zanimljivu priču o tome kako je Tiger Woods postao vrhunski sportaš. Navodno je Tigerov otac bio strastveni igrač golfa koji mu je kupio, čak i prije negoli je ovaj prohodao, opremu za igru. Palica za golf bila je prva igračka kojom se Tiger igrao. Nakon što je malo stasao, otac ga je poticao da iznimno naporno trenira. Dakle, pitanje je sada u kojoj je mjeri Woods junior imao intrinzični talent za golf, a u kojoj su mjeri njegova postignuća rezultat enormnog rada i truda, te sreće što je Woods senior bio toliko pasionirani mentor. Sličan primjer su naši Kostelići, koje je otac Ante tjerao na drugima nezamisliva odricanja i napore. U kojoj se mjeri kod Ivice i Janice radi o urođenom talentu, a u kojoj o neumornom vježbanju koje je potaknuo gotovo fanatičan trener?

MR: Ivane, mislim da je sjeme talenta o kojem razgovaramo blisko povezano s napornim radom. Nedavno sam bila na seminaru u jednoj švicarskoj poslovnoj školi gdje smo razgovarali o liderstvu. Interesantno je da talent predstavlja mali postotak, neki izvori tvrde čak samo 5%, a sve ostalo pripada razvoju i predanom radu. Naporno vježbanje traži predanost, a predanost držim jednom od ključnih obilježja lidera.