ML: I mene to buni od početka. Ne vidim liderstvo bez menadžmenta. Ne vidim da bi se lider isključivo trebao baviti vizijom i nadahnućem, a brigu o sustavu i resursima prepustiti nekom drugom. U redu, možda se ne bi trebao baviti tim poslovima svakodnevno, ali bi ih svakako trebao imati "u malom prstu". Štoviše, ako toga nema, mislim da lider neće imati autoriteta među ljudima te bi ga vrlo lako mogli izvrgnuti ruglu. Moraš, naime, poznavati, barem u strateškim okvirima, čime ti se ljudi u sustavu bave. Primjerice, kakav si ti to kapetan broda ako se isključivo baviš "vizijom" (navigacijom), a ljudi znaju da ne znaš vezati brod. Ne vjerujem da ćeš ikada imati autoriteta.

DC: Osim toga, nameće se još jedno pitanje: želiš li ti da časnik u vojsci kojemu je dodijeljena desetina bude lider, sa svojom vlastitom vizijom i filozofijom, ili bi radije želio da bude sljedbenik te da hitro prenosi ideje?

IM: U praksi, zamislimo li desetinu koja se našla na prvoj liniji, u vrtlogu bitke, časnik je jedina osoba koja vodi. Iako provodi zapovijedi nadređenih, izbor načina je njegov. On mora povesti i organizirati ljude kako bi se akcija odvila u zacrtanom smjeru. On nije robot koji bez preciznih uputa ne funkcionira. Njegove se zapovijedi odnose na željene ishode, a na njemu je da upregne vlastito i kolektivno znanje, vještine i iskustvo kako bi se ti ishodi ostvarili. Glavni stožer može imati briljantu strategiju, ali bez inteligentnog zapovjednika na terenu koji će je sa svojim timom ostvariti, potpuno su nemoćni. U organizacijskom kontekstu, predsjednik uprave ne može ostvariti planove bez sposobnih lidera koji će mu u tome pomoći. Ako im mora sve sam crtati, ako se okruži nemaštovitim poslušnicima koji samo slijepo provode ono što im se kaže, ubrzo će shvatiti da vodi organizaciju koja je troma i nefleksibilna, te što je veća, to je neučinkovitija.

BT: I opet, to je to. Vodeći organizaciju, svjedočio sam istinitosti svega što je Ivan naveo: općenito pitanju izgradnje lidera na "West Point način", kao i važnosti izgradnje lidera na svim organizacijskim razinama, pogotovo u većim sustavima. Kompanija ne može ovisiti o jednoj genijalnoj ideji i viziji na vrhu, pogotovo ako je kompleksna. Jer, ona se neće ostvariti sama od sebe. Svi je moraju razumjeti, no i dalje je bezvrijedna bez manjih, pa i najmanjih ideja i vizija koje kreiraju lideri niže u organizaciji. Postoje dalekosežne sustavne ideje, no postoje ideje za jednu sezonu, jedan segment poslovanja, jedan odjel, pa i za jedan dan. Sve su važne za uspjeh. Povrh toga, vrhunski lider sposoban je izgraditi kulturu i sustav koji postaje tvornica dobrih i uspješno ostvarenih ideja, sam po sebi. E, to je dobar posao! Dakle, govorim o sposobnosti da se angažira puni potencijal organizacije, kako bi se učinila prilagodljivom i otpornom u budućnosti. Također, govorim o liderskoj sposobnosti da se ideje uspješno pretoče u djela. Previše je ljudi s briljantnim idejama, a bez sposobnosti da se one realiziraju u stvarnosti. Sposobne organizacije, pak, mogu i lošu ideju pretvoriti u uspjeh.

DM: Još je nešto važno spomenuti, kad već promatramo primjer američke vojske. Po meni, oni jedini toj vrsti edukacije prilaze sistematično: u njihovim školama naći ćete brojne knjižice i upute o tome što je etično i moralno, te koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. U našim organizacijama to nedostaje. Nedostaju pisane upute koje bi ljudi mogli pročitati kako bi se izbjegle nejasnoće koje potom nerijetko dovode do sukoba.