Upravo u tom konzervativizmu i inerciji pronalazimo razloge što se na vodeće upravljačke funkcije u brojnim organizacijama promoviraju menadžeri, a ne lideri. Ironično je što takav etos dodatno pospješuje širenje birokratske kulture svijetom biznisa koji bi, navodno, trebao biti posljednjim bastionom zaštite društva od prekomjerne birokratizacije državnih i obrazovnih struktura.


Karakterne osobine lidera i menadžera

Naglašavanje racionalnosti i kontrole glavno je obilježje menadžerske kulture. Bez obzira na to usmjeravaju li menadžeri pozornost na realizaciju zadanih ciljeva, optimalno korištenje resursa, organizacijsku strukturu ili ljudske potencijale, u svojoj biti prirodno su orijentirani rješavanju problema. Stoga ne čudi da se uglavnom bave sljedećim pitanjima:
- koji problem treba riješiti?
- koji je optimalni pristup rješavanju dotičnog problema?

Gledano iz menadžerske perspektive, upravljanje sustavom nije ništa drugo doli praktični napor da se poslovanje usmjeri u pravcu ispunjenja njegova ili njezina zadatka, koristeći se pritom više ili manje učinkovitim i produktivnim ljudima različitih odgovornosti. Dakle, u svojoj biti menadžment ne traži nikakvo herojstvo ili genijalnost, već prije kvalitete poput upornosti, čvrste volje, spremnosti na naporan rad, inteligencije, sposobnosti analitičkog promišljanja te, možda najvažnije, tolerancije i dobre volje.

No, postoji i drugačija koncepcija upravljanja koja vjeruje kako su tek rijetki pojedinci - kojima se pripisuju gotovo mistične kvalitete - sposobni nositi se s dramatičnim igrama moći i politike. Prema toj koncepciji fenomen liderstva svojevrsna je psihološka drama u kojoj briljantna i usamljena osoba prvo stječe kontrolu nad sobom da bi potom kontrolirala druge. Navedena očekivanja u oštroj su suprotnosti s uobičajenom i uvriježenom te ipak bitnom perspektivom koja liderstvo ne odvaja od "upravljanja aktivnostima drugih ljudi".


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...