Toksično liderstvo

Američki ministar obrane Thomas E. White godine 2003. zatražio je od U.S. Army War College (AWC) da u američkoj vojsci osmisli učinkovitu procjenu liderstva kako bi se identificirali pojedinci "destruktivnog stila vođenja". Prvi i najvažniji korak u otkrivanju i liječenju toksičnog liderstva ogleda se u ispravnom prepoznavanju simptoma.

Termini poput toksičnog lidera, toksičnog menadžera, toksične kulture i toksične organizacije sve češće se javljaju u literaturi o poslovanju, organizacijama, liderstvu i menadžmentu. Analitičar Gillian Flynn slikovito je definirao toksičnog menadžera: "Riječ je o osobi koja tiranizira, prijeti i viče na podređene, o menadžeru čije promjenjivo raspoloženje određuje klimu radnog okruženja, kada djelatnici u strahu šapću po sobama i hodnicima žaleći se jedni drugima na nepodnošljivu strahovladu. Riječ je o šefu koji se ne libi napasti zbog najmanje sitnice, koji omalovažava i maltretira ljude. Unatoč tome što ga pokušavamo pravdati njegovim lošim interpersonalnim vještinama, lošom organizacijskom klimom i kulturom ili nečim trećim, ostaje činjenica da neki ljudi svojim prgavim i agresivnim karakterom život i rad podređenih čine nepodnošljivim.

U blogu Kathy Simmons Executive Update Online, namijenjenom predsjednicima uprava i izvršnim liderima, Rob Rosner toksičnu je atmosferu opisao na sljedeći način: "Jedino o čemu se uvijek priča su ciljevi… o načinu njihova ostvarenja rijetko se kada prozbori. Šefovi se konstantno koriste 'štapom' unatoč tome što mrkve nema na vidiku. Na licima ljudi jasno se odražava apatija i bolno nezadovoljstvo".

Marcia Whicker toksične lidere opisuje kao "neprilagođene, nezadovoljne, a često i zlonamjerne pa čak i podmukle osobe. Na ljestvici uspjeha penju se uklanjajući druge koji im se nađu na putu. Uživaju u zaštiti svog teritorija naglašavajući svoja prava i moć, u stalnoj su kontroli i borbi s podređenima, nimalo ne mareći o njihovim potrebama i željama".

Tijekom 2003. godine stručnjaci AWC-a fokusirali su se na proučavanje stila zapovijedanja i klime u postrojbama te na ulogu lidera u tom procesu. Iz njihovih analiza proizašao je sljedeći opis toksičnih lidera:

Destruktivni lideri primarno su usmjereni na ostvarivanje vidljivih, kratkoročnih zadataka. Nadređene nastoje impresionirati, dok podređene istovremeno 'gaze'. U suštini, riječ je o ravnodušnim osobama koje ne mare o osjećajima drugih ljudi, o stanju morala i klimi u organizaciji. Stoga ih podređeni uglavnom smatraju arogantnim, sebičnim, neprilagodljivim i sitničavim ljudima.

Za glasnog, odlučnog i zahtjevnog lidera pogrešno bi bilo na prvu zaključiti da je riječ o toksičnom vođi. S druge strane, čest je slučaj da su prividno iskreni lideri mekog glasa - unatoč blagim osobinama - vrlo problematičnog ponašanja. Dakle, u konačnici nikada nije riječ o jednom specifičnom načinu ponašanja koji nekog čini toksičnim, već o kumulativnim učincima demotivirajućeg ponašanja koje se negativno odražava na moral i cjelokupnu klimu postrojbe (organizacije).

Gledano kratkoročno, toksični lideri ponekad su vrlo učinkoviti i kompetentni. Pa ipak, unatoč tome kliconoše su nezdrave zapovjedne klime koja generira negativnosti još dugo vremena po isteku njihova mandata. Tri su ključna sindroma toksičnog liderstva:
1.    vidljiv nedostatak brige za dobrobit podređenih,
2.    personalne i interpersonalne tehnike koje negativno utječu na organizacijsku klimu,
3.    čvrsto uvjerenje podređenih da je lider primarno motiviran osobnim interesima.

U svom bestseleru Band of Brothers autor Stephen E. Ambrose ovako opisuje toksično liderstvo omraženog zapovjednika 506. padobranske pukovnije:

"Svatko tko je ikada bio u vojsci dobro zna o kakvoj vrsti zapovjednika govorim. Riječ je o klasičnoj kukavici. Kontinuirano stvara nervozu i galamu oko nevažnih sitnica. Pogrešno prosuđuje ljude i situacije, a najviše nezadovoljstva izaziva njegov stil: on jednostavno ne želi vidjeti nemir i prezir koji buja među vojnicima. Svi znaju da se voditi može pomoću straha ili osobnim primjerom. Mi smo oduvijek bili vođeni strahom. Kao i obično, kad je riječ o situacijama lošeg vodstva, nadređeni po tom pitanju nisu ništa poduzimali, a nitko od vojnika nije imao hrabrosti žaliti se službenim putem prema zapovjednom lancu. Pa ipak, nezadovoljstvo i gnjev ljudi iz dana u dan su rasli pa su pojedinci počeli razmišljati o tome da stvari uzmu u svoje ruke. U tajnim razgovorima raspravljali su čak i o tome da počine ubojstvo, jednom kada se jedinica nađe na borbenom zadatku. Srećom, zapovjednik je napustio jedinicu prije odlaska u borbu pa se situacija nije razvila u tom smjeru."


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu