Uvodnik: qLife No. 28: KLASICI III

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Uvodnik novog broja stručnog časopisa qLife potaknut je razgovorom s predsjednikom uprave jedne velike tvrtke koji se čudio našoj ustrajnosti da jednom godišnje objavljujemo "klasike" liderstva i menadžmenta jer - kako je tada rekao - "iste teško povezuje sa stvarnošću". Stoga tekstove novog broja dovodim u kontakt s recentnim političkim kretanjima na domaćoj sceni koja svjedoči promjeni vlasti i ustoličenju novog premijera.

Legitimno je, primjerice, zapitati se na koji su način novosti na hrvatskoj političko-gospodarskoj sceni povezane s tekstom "Ekologija vodstva".

Peter Senge, autor nagrađivanog članka piše o tome kako je sposobnost bilo kojeg lidera da samostalno ili s malom skupinom ljudi provodi sustavne reforme apsolutno precijenjena. "Istinske reforme zahtijevaju zdravu 'ekologiju liderstva', a zdrava 'ekologija liderstva' podrazumijeva da na svim razinama sustava imamo kvalitetne i osviještene lidere koji uspješno surađuju", tvrdi Senge te nastavlja: "činjenica je kako lideri i menadžeri - kada se konačno domognu vlasti i upravljanja - brzo shvate da nemaju sposobnost i moć koju su mislili da će imati te da ne mogu samostalno reformirati kompleksne sustave."

Prema tome, na temelju njegovih riječi i iskustva u vidu bezbrojnih neispunjenih obećanja zaboravljenih netom po zatvaranju birališta zaključujemo kako pojedinac ili mala skupina ljudi na vrhu sustava zapravo nema moć koju im pripisujemo te da nisu sposobni - bez obzira na to je li riječ o "plavima", "crvenima" ili nekim trećima - reformirati sustav, a da pritom blisko ne surađuju s brojnim drugim akterima koje pogrešno smatramo nevažnima te zbog toga neopravdano isključujemo iz diskursa.
 
Implikacije navedenih znanstvenih spoznaja na konkretnu hrvatsku stvarnost višestruke su.

Kao prvo, pod utjecajem zastarjele mehanicističko-individualističke paradigme - o kojoj u ovom broju qLifea piše Elizabeth Debold - u javnim raspravama na domaćoj sceni bezrazložno nastavljamo trošiti ogromne količine vremena i energije vjerujući da će "stručni" ili bilo koji drugi premijer promijeniti kulturu i genetski kod nacije pomoću neke "formule" koju do sada nismo vidjeli, a da pritom svi mi koji spadamo u skupinu "drugih aktera" (činovnici, menadžeri, liječnici, poduzetnici, profesori, pravnici, djelatnici, sindikalisti i drugi) nećemo morati učiniti baš nikakav napor u tom smislu. Zbog toga se kontinuirano osjećamo prevareni i razočarani pa svake četiri godine tragamo za novim "stručnjakom" koji će nas konačno spasiti.

Kao drugo, pod utjecajem zastarjelog svjetonazora nastavljamo podržavati opasno i neistinito vjerovanje da smo kao "drugi akteri" u tom procesu tek pasivni promatrači, a ne aktivni sukreatori sadašnje stvarnosti te da se zbog toga ne trebamo mijenjati - duhovno, emocionalno i intelektualno rasti - jer naprosto nizašto nismo krivi; krivi su "oni na vrhu" te da njih nema (da su "pametniji", "sposobniji" i "stručniji") hrvatska svakodnevnica automatski bi se pretvorila u predivnu bajku. Zbog toga smo na razini pojedinaca i organizacija nespremni preuzeti odgovornost za vlastitu situaciju na sebe pa pomoću nesvjesnog psihološkog obrasca prebacivanja tereta (detaljnije ćemo ga opisati u jednom od sljedećih brojeva) nastavljamo tražiti krivca u drugima, a najviše u "vladi" i "premijeru" koji su se posljednjih desetak godina pretvorili u puke sakupljače frustracija jednog problematičnog društva. Naime, doista je interesantno da gotovo svaki obiteljski ili radni ručak, poslovna ili prijateljska kava, vijest na TV-u i u novinama, ne prolaze bez te čudne fiksacije i emotivnog osvrtanja na "nesposobnu" vladu.

Kao treće, takvim stavom ojačavamo zbunjenost ljudi na vlasti koji zbog vlastita neznanja i naših pogrešnih vjerovanja ne razumiju da njihov ključni zadatak nisu reforme u materijalnoj sferi već reforme kolektivne svijesti nacije do kojih dolazi kada lideri vlastitim primjerom ukazuju na važnost etičnosti, moralnosti i stručne kompetentnosti stvarajući svojim djelovanjem okruženje koje potiče otvorenost za nove ideje, spremnost na promjene i kontinuirano učenje radi osobnog razvoja.

Međutim, zbog nezrelog javnog mnijenja koje također ne razumije svoju ulogu u sukreiranju stvarnosti, treća implikacija vraća nas potom na početak začaranog kruga. Pozivam vas da promislite kako bismo reagirali kada bi nam karakteran, pošten, pravedan i istinoljubiv premijer, istinski stručnjak liderstva koji je proučio i razumio harvardske profesore Heifetza i Linskyja, saopćio sljedeće:

"Poštovani, poručujem vam da smo suočeni s adaptivnim izazovima, tj. s kompleksnim problemima nejasnog sadržaja rješenja koja uvijek zahtijevaju temeljitu promjenu pojedinca i aktivnu suradnju na svim razinama. Dakle, uspjeh mnogo više ovisi o vama, a mnogo manje o nama. Znam da nas očekuju korjenite reforme jer ovako ne možemo dalje. Međutim, ne znam koje. Ne znam što je pametno učiniti, a što nije. Kontekst problema i trendovi u okruženju stalno se mijenjaju pa mi stoga nisu posve jasni. Nisam siguran u kojoj mjeri su moji planovi učinkoviti. Jedino u što sam siguran jest to da nas očekuju nesuglasice i sukobi, velika bol od gubitka ugodne prošlosti, starih navika i bliskih odnosa, te kontinuirani osjećaj nekompetentnosti u implementaciji inovacija. Pripremite se na sumnje i nesigurnosti. U bilo kojem smislu, prije ili kasnije, zastranit ćemo."

Iako navedene riječi predstavljaju jedinu pravu istinu sa stanovišta znanosti upravljanja sustavima, dvojim da bismo ih s odobravanjem prihvatili.