Potaknuta zaradom i profitom, žurba da se zauzme što veći udio na tržištu proizvodi neopisivu štetu planeti i ljudima koji na njoj žive. Seljaci u Burmi nedavno su pokrenuli sudsku parnicu protiv kompanije Unocal, energetskoga giganta koji je poticao državnu vojsku - unajmljenu da nadgleda izgradnju plinovoda kroz zemlju - da seljake podvrgava prisilnom radu, ubija, siluje i muči. Coca-Cola je pod strogim institucionalnim nadzorom zbog zagađivanja vode i kreiranja "poslovnih mogućnosti" u situacijama pomanjkanja pitke vode. Čitati godišnje izviješće te kompanije iz 1993. g. svakog će zabrinuti: "...svi mi u Coca-Coli ustajemo ujutro znajući da će toga dana 5,6 milijardi ljudi u svijetu biti žedno. Ukoliko nam uspije te ljude privoliti da konzumiraju Coca-Colu osigurat ćemo dugoročnu opstojnost. Ništa manje od toga ne dolazi u obzir." Korporacije ruše sve pred sobom. Svoju moć temelje na zadovoljenju osnovnih ljudskih potreba - za preživljavanjem i statusom - a ta moć toliko je velika da se bilo kakva promjena čini nemogućim pothvatom. "Ne samo da se krećemo ususret katastrofi," tvrdi poznati poslovni savjetnik i autor Ichak Adizes, "mi naprosto jurimo prema njoj."

Međutim, unutar korporacija stanuje jedna moćna sila - nepredvidljiva sila ljudi različitih nacionalnosti, vjera, rasa ili kasta - koja je prvi put u povijesti organizirana na ovakav način. U Wal Martu, najvećem svjetskom poslodavcu, zaposleno je više od milijun ljudi. McDonald's je jedan od najvećih svjetskih poslodavaca mladim ljudima koji je prisutan gotovo svugdje u svijetu. Pa ipak, sve snažnije povezivanje ljudi na globaliziranome radnome mjestu pojačava pritisak; oni koji imaju dolaze u doticaj s onima koji nemaju, jedna kultura utječe na drugu itd. Unutar i izvan tih organizacija svijest o učincima korporativnih aktivnosti na planet i ljude sve više jača, kao i svjesnost da smo svi mi jedno čovječanstvo koje nastanjuje jedan planet.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu