Uvodnik: qLife No. 29: DRUŠTVENO ODGOVORNO LIDERSTVO

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

U zimu 2008. godine - u namjeri da za nulti broj qLifea intervjuiram gospođu Dadi Janki - veliku duhovnu učiteljicu i lidericu organizacije Brahma Kumaris Spiritual University - uputio sam se u daleku Indiju. Unatoč tome što razgovor nije bio unaprijed dogovoren i što su šanse da se dogodi planirano bile iznimno male, vjerovao sam kako će mi se posrećiti te da ću se kući vratiti s toliko željenim sadržajem.

Tako je i bilo. Spletom nevjerojatnih okolnosti pružila mi se prilika da po odlasku jordanskog kralja i kraljice iz Dadina ashrama više od sat vremena razgovaram s osobom koju mnogi smatraju jednim od najvećih živih mudraca. Po završetku intervjua, upitala me jesam li čuo za Call-of-the-Time-Dialogues?

"Naravno! Riječ je o godišnjem skupu vodećih svjetskih znanstvenika, lidera i intelektualaca pod vašim pokroviteljstvom," ponosno sam odgovorio. "Točno. Pozivam te - ako želiš - da nam se u proljeće pridružiš na Oxfordu," rekla je Dadi Janki i nastavila: "Upoznat ćeš pisca Paula Coelha, zatim Petera Sengea, jednog od vodećih svjetskih znanstvenika na području liderstva i menadžmenta, a doći će i Tex Gunning, jedan od šefova Unilevera. S obzirom na to da namjeravaš pokrenuti časopis o liderstvu vjerujem da će ti četverodnevno druženje zasigurno koristiti."

Tako sam se u proljeće iste godine našao na putu za London, još uvijek ne vjerujući što mi se događa. Razmišljao sam tada - sa stanovitom zebnjom i strahom - o tome što me tamo čeka; ipak se radilo o susretu i druženju s ljudima čije su knjige umnogome formirale moju osobnost i stručnost. Dvojio sam, naime, jesam li dobro napravio prihvativši poziv.

Kako su moja dotadašnja životna iskustva bila isključivo povezana s hrvatskim profesorima i liderima tvrtki - u pravilu osobama krutih stavova i mentalnih modela s kojima je vrlo teško surađivati i zajednički promišljati - pitao sam se što ću raditi među uglednicima svjetskoga glasa? Kako će se oni odnositi prema meni, nekom no name dečku iz no name zemlje? Što im uopće ponuditi?

Obasut teškim mislima uskoro sam se našao u maloj dvorani prekrasne stoljetne građevine u društvu tridesetak ljudi. Nakon kratkog uvodnog govora domaćina, podijeljeni smo u manje skupine koje su metodom World Caffea započele dijalog o gorućim izazovima ljudskog društva, organizacija i institucija. I kako to obično biva, već prvog jutra sudbina me spojila sa Sengeom i Gunningom u istome timu. I odmah uklonila pogrešne pretpostavke i ideje.

Umjesto s moje strane očekivane bahatosti i samouvjerenosti dvojica uglednika zračila su drugačijim energijama. Prvo sam u njima uočio nevjerojatnu skromnost. Niti jednom riječju ili gestom nisu odavali dojam osoba koje su svojim djelima značajno utjecale na svjetsku javnost. Potom su me se dojmili dubinom, pažljivošću i uvažavanjem kojom su slušali sugovornike za stolom, iskreno vjerujući da i mi drugi doista imamo što za reći. Na kraju su svemu tome pridodali neobičnu otvorenost dijeleći s nama strahove i nedoumice u svezi kompleksnih liderskih izazova, ali i privatnih problema.