Marko: Interesantna konstatacija: naš um drži nas zarobljenima u filmu naših vlastitih projekcija. Molim te da nam to dodatno pojasniš.

Mihajlo: Prisjetite se, primjerice, svojega ja; prizovite ga u sjećanje. Kada razmišljate o sebi, što vam prvo pada na pamet?

Ivan: Prisjetim se da sam suprug, roditelj, poslovni čovjek, sin, prijatelj i slično.

Mihajlo: Eto. To je ono čega su ljudi obično sjete kada razmišljaju o sebi. Međutim, što god oni mislili o sebi - na njihov ponos ili sramotu - to nisu oni. To su samo njihove uloge. A te uloge se, ako malo bolje pogledamo, mijenjaju više puta tijekom nečijeg života. Sigurno to nisu iste ideje o sebi kao one koje su imali kao tinejdžeri, studenti, danas očevi i poslovni ljudi ili, primjerice, značajne osobe u društvenoj zajednici.

Marko: Kako je sve to povezano s mindfulnessom?  

Mihajlo: Kada vježbamo mindfulness, zapravo vježbamo promatrati um. Kada vježbamo promatrati um, stječemo uvide u načine na koje nas um vara. Jedan od načina na koje nas um vara jest taj da nas konstantno uvjerava kako smo mi naša uloga. A bez uvida kojim spoznajemo da nas um vara jednostavno nije moguće napustiti ulogu zato što je mi ne prepoznajemo kao ulogu koju glumimo već kao pravo istinsko ja. Moderni američki filozof Ken Wilber u jednoj od svojih knjiga lijepo opisuje fenomen: "…onako kako definiramo ja i moje, tako doživljavamo svoje osobne granice: ime, tijelo, spol, obitelj, naciju, zaposlenje, status, financije, emocionalne veze i ostalo. Potom nam sve te 'posjede' valja čuvati, braniti i proširivati".

Marko: Pod svaku cijenu!

Mihajlo: Doista je tako. Ponekad to doslovce podrazumijeva "po cijenu života" - i to ne samo našeg života, već i života drugih ljudi. Vjerujem kako je onda samo po sebi razumljivo da neprekidna borba za dokazivanjem u svim navedenim područjima neizostavno proizvodi mentalni i tjelesni stres koji se s godinama samo produbljuje.

Marko: Svaki naš pokušaj da stres "dovedemo pod kontrolu" pretvara se u puko potiskivanje i prikrivanje napetosti.

Mihajlo: Riječ je o fenomenu potiskivanja "pod tepih" uma. Zbog toga - umjesto da oslabi - napetost dodatno jača pretvarajući se u životnu naviku koja prožima sve aspekte našeg života. Stres tada prožima spavanje, hranjenje, komunikaciju s drugim ljudima... sve do načina razmišljanja o najbanalnijoj svakodnevnici. Takvo stanje uma neminovno se odražava na naše tjelesno zdravlje i vitalnost, a to se ne može liječiti antidepresivima, lijekovima ili odlaskom u teretanu. Sve dok nam um, pomoću svojih filtara, život interpretira kao da je "problematičan", on će takav i ostati.