Budistička meditacija, psihologija i ljudski um

Eleanor Rosch Eleanor Rosch, doktorica znanosti, profesorica psihologije na University of California, Berkeley, svojim radovima značajno je utjecala na razvoj kognitivne psihologije. Posljednjih godina intenzivno se bavi utjecajem Budizma i kontemplativnih aspekata zapadnjačke religije na modernu psihologiju. 

Predavanje ću započeti konstatacijom kako se jedna od najčuvanijih tajni posljednjeg stoljeća ogleda u tome da religijsko iskustvo - definirano prema zapadnjačkim kriterijima - umnogome može pridonijeti razvoju klasične zapadnjačke znanstvene psihologije. Unatoč tome što je William James u knjizi The Varieties of Religious Experience prije stotinjak godina ukazao na tu mogućnost, sugerirajući da se pojedine komponente vjerskog iskustva uključe u daljnje proučavanje ljudskog uma, mainstream znanstvena psihologija za tako nešto ipak nije imala sluha. Vjerojatno je to razlog zbog kojeg se u razradi Jamesovih ideja nismo odmakli dalje no što smo bili davne 1902. godine. No, dobrim dijelom je tome tako i zbog toga što moderno zapadnjačko društvo pokazuje popriličnu dozu podozrenja i nerazumijevanja prema religijskim i duhovnim tradicijama s druge strane svijeta. Veliki je, naime, jaz između istočnjačkih učenja i naturalističke struje u psihologiji pa izgleda kao da se nalaze na različitim polovima istog planeta te jednostavno ne mogu međusobno kvalitetno komunicirati. Međutim, uvjerena sam da istočnjačke tradicije - koje sve više dopiru do naših obala - a posebice budistička filozofija i meditacija, mogu premostiti navedeni jaz kako bi nam pomogle da dođemo do novih spoznaja i otkrijemo prave kapacitete ljudskog uma.

Sve donedavno psihologija je meditaciju tretirala kao tehniku koja ne spada u klasičnu znanstvenu domenu (primjerice, kao puku biološku ili psihološku metodu ublažavanja stresa), ili kao dio religije (kao uvod u mistična stanja). Prilikom tumačenja meditacije pomoću biološkog ili psihološkog pristupa javlja se problem jer se ono temelji na pretpostavci da naša sadašnja verzija tijela i uma zapravo predstavlja pravo, "konačno", stvarno stanje stvari; "onako kako jest". Međutim, to se ne može prihvatiti jer bi to automatski podrazumijevalo kako nema daljnjeg učenja i novih spoznaja. Zanimljivo, ista priča odnosi se na "misticizam". (Posljednjih godina susrela sam brojne grupe meditanata koje su misticizam smatrale čudnim, pa o njemu nisu previše govorili). Problem je u tome što meditativno ili religijsko iskustvo posebnog stanja svijesti smatramo suštinski različitim od normalnog, svakodnevnog stanja svijesti te ga tako marginaliziramo ne propitujući pritom kako zapravo izgleda "normalno stanje svijesti".

Svima je poznato na koji način današnja psihologija i kognitivna znanost gledaju na čovjeka: um smatramo izoliranim entitetom unutar ljudskog tijela koji s vremena na vrijeme proviruje u izvanjski svijet pokušavajući odgonetnuti jednostavne obrasce događaja kako bi mogao preživjeti. Tako dobivene iskustvene spoznaje potom pohranjuje u memoriju kako bi stvorio koherentnu apstraktnu predodžbu o sebi i o svijetu. Vremenom se ideje, emocije, aktivnosti i svjesnost razvijaju kako bi se ispunio samo jedan iskonski važan cilj: preživljavanje i reprodukcija na evolucijski uspješan način u svijetu brojnih prijetnji i ograničenih mogućnosti.

Ovakav opis odavno je poznat istočnjačkim tradicijama. U budizmu ga nazivaju samsara - kozmički kotač postojanja koji ograničava ljude na temelju njihovih navika; u hinduizmu se navedeno poistovjećuje s nižim stanjima svijesti; a u taoizmu s djelovanjem "majmuna u nama". Sve tri istočnjačke tradicije slažu se u tome da uobičajeno stanje uma pogrešno interpretira sve što je suštinski važno (tko sam ja; što je stvarno, a što nestvarno; kako bi se trebalo ispravno, dharmički, djelovati). Sve tri tradicije također naglašavaju kako nije riječ o jedinom mogućem načinu sagledavanja i doživljavanja svijeta. Tako dolazimo do središnje teme ovog predavanja. Postoji, dakle, drugi, alternativni način sagledavanja svijeta koji zapravo predstavlja naše originalno, prirodno, fundamentalno stanje, ono što upravo sada jesmo, a ne neko posebno ili specifično iskustvo.

Radi lakšeg praćenja izlaganja, ograničeno, uobičajeno stanje našeg uma nazovimo svijest (engl. consciousness), a alternativno, sveobuhvatno i mudrije stanje uma svjesnost (engl. awareness). U mnogim jezicima postoje izrazi za razlikovanje navedenih pojmova.

Kada bi svjesnost bila dostupna samo nekolicini posebno educiranih vjerskih učitelja, ne bi nam naročito koristila u znanosti i svakodnevnom životu. Međutim, ona je posve dostupna i bliska svakome. Stvar je u tome što svijest i svjesnost nisu dva odvojena entiteta - pa tu dolazimo na zapetljani dio priče jer ulazimo u sferu neuhvatljivo-neopipljivog. Filozof Plotin lijepo je to objasnio riječima: "Ono što vidimo nije plod razuma, već nečeg superiornijeg razumu, nečeg što mu prethodi." Rumi nas također podsjeća kako "rijetko čujemo muziku iz naše nutrine, ali svejedno plešemo prema njezinom ritmu."


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...