Uvodnik: qLife No.38: DIGITALNA REVOLUCIJA

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Tema o kojoj pišemo u ljetnom broju qLifea odavno već „iskače iz paštete“; stručna javnost, edukacijske ustanove i mediji na dnevnoj razini natječu se u tome tko će što kazati o „digitalnoj transformaciji“ kako bi nam pomogli da se učinkovitije nosimo s promjenama koje nezaustavljivo naviru. A kako je osnovna svrha qLifea pratiti trendove koji utječu na ljude i poslovanje, i mi smo odavno planirali napisati ponešto o tome.
    
Pa ipak, unatoč jasnoj želji i pritisku uređivačkog odbora broj nikako da se dogodi. Kao glavni urednik svaki put posegnuo bih za nekim drugim sadržajima preferirajući ih u odnosu na predloženi sadržaj kolega. Tako je bilo sve do nedavno, kada sam jednog jutra shvatio da upravo ja - više ili manje nesvjesno - bojkotiram temu! Navedena spoznaja vrlo me iznenadila. U ovih devet godina obično sam bio predvodnik inoviranja i zagovaratelj promjena koji na stranicama uvodnika poziva lidere da se suoče s vlastitim paradigmama i hrabro zakorače naprijed. Što se sada dogodilo? Zašto mi se na spomen „digitalne revolucije“ muti pred očima i diže kosa na glavi? Zašto me preplavljuju neki čudni, loši, osjećaji zatomljenog bijesa koji ne odlaze sve dok svjesno ne preusmjerim misli? Zašto se osoba, koja se nekad ozbiljno bavila računalnim programiranjem, vremenom pretvorila u „tehnološku konzervu“? S tim pitanjima u srcu uronio sam u tromjesečno istraživanje koje prethodi svakom qLifeu nadajući se da ću nakon suočenja s „digitalnim vragom“ pronaći valjane odgovore.

Već na početku shvatio sam kako dobar dio nemira proizlazi iz klasičnog straha od promjene kojem smo kao ljudska bića izloženi uvijek kada smo uvučeni u novo, nepoznato i nerazumljivo - u procese koji prijete ustaljenim obrascima življenja i ponašanja napadajući nam prividnu sigurnost. Nema, naime, sumnje kako nam Četvrta industrijska revolucija na pragovima naših ureda i kuća čini upravo to: obećanjima kako će „dramatično izmijeniti sve što znamo i sve čime se koristimo“ u naše živote nepovratno unosi nemir i nervozu. S obzirom na to da ovakve izjave dolaze doslovce sa svih strana, zasigurno itekako utječu na buđenje straha i odbojnosti tjerajući nas na „bježanje“ u sigurnije i poznatije fizičke, mentalne i duhovne domene.
 
Potom sam još dublje uronio u sebe i shvatio kako strahovi nisu toliko povezani s materijalističkom tehnologijom sâmom: s „pametnim“ telefonima, samohodnim automobilima, navodno brzim internetom, teniskim reketima koji digitalno prate udarce igrača, tenisicama koje mjere pretrčane udaljenosti, majicama koje prate puls i tlak trkača, robotima koji suše rublje i glačaju traperice, ili pak s aplikacijama koje povezuju grijanje, štednjak, pećnicu i WC školjku. Iako se korisnost i upotrebljivost brojnih, navodno „revolucionarnih“, proizvoda može unedogled propitivati, zapravo je riječ o neizbježnim nusproduktima igre života materijalno situiranih bića koja se jednostavno moraju nečime zabavljati - moraju nešto raditi, smišljati i „proizvoditi“ - bez obzira na istinsku svrhovitost vlastitih djela. Gledano iz te perspektive, navedene tehnologije bezazlene su: ako su korisne integriraš ih u život i poslovanje, a ako su napravljene samo zato da bi se prilagodilo trendu, nasmiješiš se i odbaciš ih.  

Vremenom sam stoga shvatio kako me ozbiljno zabrinjava nešto drugo: društvena (kulturološka) dimenzija „digitalne revolucije“ u tijeku te općenito subliminalne laži koje određeni centri šire u tom kontekstu.

Tu primarno mislim na to da spomenute materijalističke tehnologije - u rukama mudrih osoba potpuno bezopasne te u brojnim slučajevima itekako poželjne i dobrodošle - u današnjem ludom svijetu na neki intrigantni način počinju upravljati ljudskim životima odvodeći nas u neželjenom smjeru. Jer, nakon pomnijeg proučavanja recentnih društvenih procesa, čovjek ne može drugo nego zapitati se: „Tko tu kime upravlja, mi tehnologijom ili ona nama?“

Osim toga, u korijenima mojih osobnih strahova pronašao sam subliminalnu poruku koja glasi ovako: tehnologija će riješiti sve naše probleme. Jednom kada budemo imali umjetnu inteligenciju, robote, samohodne automobile i sve drugo što si želimo, sve će konačno biti u najboljem redu. Nevjerojatnim mi se čini da u tri mjeseca istraživanja nisam pronašao niti jedan tekst koji bi se detaljnije pozabavio ovom laži, koji bi je secirao, raskrinkao i pokazao da u razdoblju navodnog „nevjerojatnog progresa“, primjerice, broj oboljelih od depresije i drugih psihičkih bolesti svakodnevno raste. Širom svijeta, bilo da je riječ o razvijenim zemljama koje su predvodnice „digitalne revolucije“ ili o pukom vlastitom iskustvu, ljudi masovno izvještavaju o sve većoj otuđenosti, agresiji, očaju, pomanjkanju empatije, smislenih razgovora i dijeljenja s drugim bićima. Prema tome, nesumnjivo je kako nas surfanje na valovima revolucije - na najvažnijoj egzistencijalnoj razini - sve više uništava umjesto da nam godi. Volio bih kada bi mi netko argumentirano objasnio zašto će sutra biti bolje.

Na kraju treba kazati kako bi Četvrta industrijska revolucija, sama po sebi, doista mogla biti nešto najbolje što se dogodilo ljudskom rodu. Ostvari li se pozitivna vizija mogli bismo dostići nezapamćenu učinkovitost korištenja resursa koja će nam omogućiti da se bavimo onime što želimo, uživamo u dokolici, putovanjima, sportu, kulturi i zabavi - sve s minimalnim ulaganjem rada. Međutim, čini mi se da smo ipak bliži drugom scenariju - u kojem će „digitalna revolucija“, zbog pomanjkanja mudrosti, čovjeka učiniti tvorcem vlastita kraja. Ne posvetimo li se, naime, svim srcem i dušom osobnom razvoju i jačanju ljudskosti, lako bi se moglo dogoditi da na ovom navodno „uzbudljivom putovanju“ u jednom trenutku shvatimo kako „imati sve“ zapravo znači „ne imati ništa“.