Obilježja digitalne revolucije

Intervju s Goranom Radmanom Goran Radman, prodekan za međunarodnu suradnju i voditelj studija eLeadership MBA na Visokom učilištu Algebra u Zagrebu.
    



Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife

 

Goran Radman prodekan je za međunarodnu suradnju i voditelj studija eLeadership MBA na Visokom učilištu Algebra u Zagrebu.
Akademsko obrazovanje stjecao je na diplomskom studiju politologije te poslijediplomskom i doktorskom studiju Međunarodnih odnosa Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Diplomu iz poslovnog upravljanja (MBA) stekao je na Wharton Schoolu, a druga poslovna znanja i vještine usavršavao je kroz programe za izvršne direktore na INSEAD i London School of Economics. Strateško i transformacijsko upravljanje, konkurentnost, inovativnost te međunarodne integracije njegova su ekspertna i predavačka područja.

Profesionalnu karijeru započeo je 1984. kao savjetnik za međunarodne odnose u Predsjedništvu SR Hrvatske, a nastavio kao generalni direktor Televizije Zagreb (1987.). U privatni sektor otišao je 1992. kao direktor tvrtke MicroLAB. U Microsoft Corporation prelazi 1996. kako bi osnovao i pokrenuo Microsoft Hrvatska a zatim postao generalni direktor najprije Adriatic, a potom i regije Jugoistočne Europe. Godine 2004. imenovan je predsjednikom Microsofta za Istočnu i Središnju i Istočnu Europu te je u toj ulozi surađivao s institucijama Europske unije, vladama, poslovnim sektorom i nevladinim organizacijama na stvaranju strateških partnerstava za ICT konkurentnost, održivi razvoj i društveno odgovorno poslovanje. Nakon odlaska iz Microsofta (2009.) osnovao je tvrtku NAUTAR za strateško savjetovanje, bio je dekan Veleučilišta VERN', predsjednik partnerske tvrtke SenseConsulting te glavni ravnatelj Hrvatske radiotelevizije.

Autor je niza stručnih i znanstvenih članaka te suradnik u izdavanju brojnih knjiga iz društvenih područja tranzicije, međunarodnih odnosa, medija, menadžmenta i informacijskih tehnologija.

CIJELI TEKST

qLife: Globalna svjetska zajednica trenutačno se suočava s dramatičnim promjenama potaknutima i omogućenima suvremenim digitalnim tehnologijama koje nagovještavaju da će se iz temelja promijeniti način na koji živimo, radimo i organiziramo društvenu zajednicu. Svojim značajem, razmjerima i kompleksnošću transformacija zasigurno neće biti usporediva s bilo kojim dosad poznatim ljudskim iskustvom. O čemu je zapravo riječ? Možemo li pretpostaviti kako će se sve to skupa odvijati?

Goran Radman: Bilo bi nam mnogo lakše kada bismo znali o čemu se radi, naravno. Međutim, paradigmatski se nalazimo pred ključnom civilizacijskom dvojbom: imamo dojam da nam je znanje dostupno i da znamo strašno puno jer su nam sve informacije naizgled na dohvat ruke, ali istovremeno imamo duboki osjećaj skepse jer zapravo nemamo pojma o tome što se događa pred našim očima i kamo to sve skupa vodi. Riječ je o paradoksu suvremenog svijeta: znamo puno, ali razumijemo vrlo malo. Mislim da je to najsažetiji opis trenutka u kojem se nalazimo.

S druge strane, tehnologija je oduvijek omogućavala promjene. Još od davnih vremena, primjerice, kad se Inkama dogodio kotač. Otprilike deset tisuća godina stara je priča o tome „zašto loviti životinje ako ih možemo pripitomiti i koristiti za proizvodnju, transport i komuniciranje“ koja je dovela do razvoja različitih alata i sprava te na kraju omogućila prelazak iz agrarnog u industrijsko društvo. Oduvijek su se, dakle, značajne promjene temeljile na nekim tehnologijama. Pritom treba imati na umu da govoreći o „tehnologijama“ u suvremenom smislu zapravo mislimo na tzv. industrijske revolucije. A tu se ne radi samo o tehnologijama u užem smislu - samima za sebe ili izdvojenima od svega drugoga. Industrijske revolucije podrazumijevaju tehnologiju koja funkcionira u nekom kontekstu u kojem je promjena podržana ostalim dovoljno zrelim uvjetima. Dakle, tehnologija jest poticaj, ali cjelina ekonomskog i društvenog konteksta mora biti spremna za prihvaćanje novih rješenja kako bi nastalo ono što nazivamo „industrijskom revolucijom“.

Primjerice, zahvaljujući izumu parnoga kotla Prva industrijska revolucija omogućila je veliki iskorak u smislu mehanizacije primarne proizvodnje. Stvoren je stroj koji je omogućio mnogo učinkovitije korištenje ljudskog rada od svega poznatog prije toga. U višoj fazi razvoja taj stroj doživio je punu eksploataciju kroz razvoj željeznice i pomorstva, a to je stvorilo novu infrastrukturu koja je omogućila značajno ubrzanje i prostornu ekspanziju ekonomskog života.