qLife: Niti jedna nova tehnologija ili industrijska revolucija do sada - niti promjene koje su one izazvale - nisu došle kao neka izvanjska egzogena sila kojom ljudi nisu mogli upravljati. Svi mi, kao građani ili poduzetnici, odgovorni smo usmjeriti razvoj prema novim prilikama i poželjnoj budućnosti koja odražava naše najbolje zajedničke ciljeve i vrijednosti. Hoće li se to uspjeti postići?

GR: Navedeno zacijelo predstavlja središnje pitanje od najveće neizvjesnosti: hoćemo li uspjeti iznova testirati vrijednosti koje bi pojedinac, koji želi živjeti u nekoj zajednici, trebao istovremeno percipirati kao svoje i kao vrijednosti zajednice? Hoćemo li biti u stanju odrediti se prema tome koje to vrijednosti povezuju pojedinca kao osobu sa zajednicom u kojoj živi?

U ovom trenutku stječe se dojam da se jedan sustav vrijednosti raspao, a da novi nije stvoren. S obzirom na to da više ne živimo u kontinuitetu civilizacijskih normi, u kojima se dobro i loše jasno razlikovalo kao crno i bijelo - kao nula i jedan - nikako nam nije jasno da nešto istovremeno može biti i dobro i loše. Prije su vrijednosne norme bile neosporne. Postojao je društveni konsezus oko toga što je „dobro“, a što je „loše“. Grčka tragedija i grčka komedija oduvijek su bile dvije strogo razdvojene discipline pa je „dobro“ i „zlo“ oduvijek bilo razdvojeno. Primjerice, još i danas uživam gledajući westerne jer u njima ništa nije sporno; od početka jasno se zna tko je „good guy“, a tko „bad guy“. Međutim, prateći suvremena kretanja stječe se dojam da danas toga više nema. Bilo koje pitanje i bilo koja osoba – osim ako nije riječ o ekstremnim slučajevima - povlači sa sobom posve oprečne interpretacije.
Primjerice, jedni Vojka Obersnela doživljavaju kao „dobrog“, a drugi kao „lošeg“, jedni Milana Bandića doživljavaju kao „dobrog“, a drugi kao „lošeg“, jedni Zdravka Mamića doživljavaju kao „dobrog“, a drugi kao „lošeg“ i tako unedogled... bez obzira na to o kome se radi.

Istina je da se o tome može jako puno raspravljati jer postoji jako puno validnih perspektiva, a da istovremeno ne postoji neko „čvrsto tlo“ koje će nam pomoći u konačnom određenju: „gledaj ovako...ovo je ipak dobro, a ovo je ipak loše“.

Sve u svemu, može se zaključiti kako se jedna civilizacijska struktura potrošila, a da druga još nije nastala te da trenutačno živimo u svojevrsnom zrakopraznom međucivilizacijskom prostoru. Nedostaje nam i konzistentan ideološki okvir kojim bi se moglo cjelovito objasniti opisane fenomene i pretvoriti ih u svima nama razumljivu priču, odnosno sliku poželjnog svijeta bliske budućnosti. Vidljivo je da velike tradicionalne vjerske i političke ideologije u tome ne uspijevaju, te da ih uspješno rastaču populistički pokreti nezadovoljnika – što se odlično vidi u ovom trenutku u Italiji – otvarajući time prostor konzervativizmu i nazadnjaštvu te uz njih i silnoj društvenoj neizvjesnosti, pa i strahu.

qLife: Gorane, zahvaljujem se u ime svih čitatelja te u svoje vlastito ime na zanimljivom razgovoru. Mislim da smo uspjeli strukturirano navesti osnovne postavke o tome što se trenutačno događa u svijetu u kontekstu fenomena koji se naziva „digitalna revolucija“, a koja zapravo predstavlja Četvrtu industrijsku revoluciju. Mnogo je tema ostalo netaknuto. Nije mi bilo jednostavno suzdržati se od brojnih potpitanja i komentara koji su prirodno navirali tijekom razgovora jer bi nam tada intervju zauzeo više od pola qLifea.

GR: Zahvaljujem na pozivu i gostovanju u meni posebno dragom časopisu.