Mogao bih sada nabrajati mnoge statističke podatke koji oslikavaju težinu života u srednjem vijeku. Suština je uvijek ista: velika većina ljudi živjela je u mizernim materijalnim uvjetima. Temeljno pitanje koje se samo po sebi tada nametnulo glasi: koja je svrha ovakvog života? Mnogi ljudi tada su se razumljivo pitali: zašto žive životom koji nije drugo doli ogromna beskonačna patnja? U to vrijeme jedina važna međunarodna institucija bila je Katolička crkva koja je, gle čuda, nudila odgovor na goruće pitanje ljudskog roda toga vremena. Crkva je jedina propovijedala o čemu se tu doista radi. Prema njihovu mišljenju „život nije ništa drugo doli aktivna priprema na smrt“.
 
Živite li svoj život ispravno, nakon smrti zagarantiran vam je boravak u raju. A ako je tome doista tako, zašto biste brinuli o pišljivih 27 godina života? Prema tome, tada je jedino bilo važno živjeti na način koji će vam osigurati da nakon smrti doista dospijete u raj. To su bila uvriježena vjerovanja te je, posljedično tome, u srednjem vijeku naglasak bio na duhovnom životu i onome što nas čeka nakon smrti umjesto na ovozemaljskom životu. Navedeno se najbolje očituje u umjetnosti toga vremena u kojoj nema realizma - nema slika iz stvarnoga života. Dante je tada napisao „Pakao“ (Inferno), a Milton epove „Izgubljeni raj“ (Paradise Lost) i „Vraćeni raj“ (Paradise Regained). Slike toga vremena uglavnom prikazuju Boga i anđele - na njima se ne ocrtava svakodnevni život. Posve razumljivo jer je najvažnija ljudska preokupacija ono što slijedi nakon života.
 
Potom su dva važna događaja inicirala tektonske promjene.
 
Križarski pohodi pod vodstvom Petra Pustinjaka odveli su veliku vojsku (otprilike 40.000 ljudi) pretežito siromašnih seljaka preko cijele Europe do istočnog Sredozemlja. Neuki ljudi prvi put su došli u kontakt s drugim kulturama i mjestima, uočavali su različitosti te su iznenada postali znatiželjni otkrivati što sve kriju različiti krajevi i kulture. Počeli su postavljati nova pitanja:
- Zašto ovi ljudi njeguju drugačije vrijednosti od nas?
- Zašto imaju drugačije navike?
- Zašto su im važne neke druge stvari?
 
Navedeno je vodilo stvaranju novog pokreta koji je nazvan Novi humanizam. Pokret je potaknuo novi interes za suštinsku prirodu ljudskog bića, a novi interes za suštinsku prirodu ljudskih bića potom je pokrenuo novi interes za životno okruženje.
 
Pojavu humanizma pratilo je jačanje trgovine i otvaranje novih trgovačkih ruta, posebice u talijanskim gradovima-državama. Trgovci su iz tih gradova počeli putovati u druge krajeve svijeta - sve do Indije i Kine - te su tako došli u doticaj s drugim kulturama, posve drugačijima od njima poznatog svijeta. Tada je započelo propitivanje o uočenim različitostima te o stvarnim uzrocima tih različitosti. Započelo je traganje za novim saznanjima o prirodi čovjeka i ljudskog tijela što je bilo suštinski drugačije nego u mračnom razdoblju srednjega vijeka kada su se znatiželja i želja za znanjem smatrali velikim grijehom. U potrazi za novim spoznajama ignorirali su se stari kanoni, kao što se danas ignorira „kontrola rađanja“ nametnuta od Crkve.
 
Tako je započelo istraživanje prirode čovjeka i čovjekova okruženja. Polako je počelo svitati novo razdoblje ljudske povijesti nazvano renesansa. Pojam renesansa proizašao je iz francuske riječi „renaissance“ koja znači „ponovno rođenje“ ili „preporod“. U ovom slučaju pojam se prvenstveno odnosio na „ponovni ulazak čovjeka u središte svijeta“. Tako je vremenom došlo do stvaranja posve novog svjetonazora koji se temeljio na trima osnovnim postavkama te na doktrinama proizašlima iz tih postavki.
Prva pretpostavka govorila je o tome kako je moguće spoznati i razumjeti univerzum, što se kosilo s dotadašnjom dogmom prema kojoj čovjek ne može spoznati svijet. Sve do tada čovjekov jedini zadatak ogledao se u tome da prihvati ono što mu Bog dodijeli jer On najbolje zna što čini, a na nama je da mu vjerujemo. No, ako pomnije promislimo o idejama francuskog filozofa Renéa Descartesa, vjerojatno prvog modernog filozofa, uočit ćemo posve novi pristup koji vjeruje u sposobnost ljudskog uma da razumije i objasni stvarnost.
 
Stav o sposobnosti cjelovitog sagledavanja univerzuma, barem načelno ako ne praktično, osnovna je tema jedne važne konferencije koja se sredinom 19. stoljeća održala u Europi. Po završetku objaviti manifest s osnovnim zaključcima - u kojemu su se sažimala osnovna uvjerenja sudionika konferencije – u to vrijeme bila je uobičajena praksa.