Učenje se događa spontano

Harrison Owen Harrison Owen predsjedava tvrtkom H.H. Owen&Company koja se nalazi u gradu Potomac, u Marylandu, SAD. Jedan je od prvih članova World Business Academy, te ujedno i svećenik episkopalne crkve. Organizator je prvog internacionalnog simpozija na temu transformacije organizacije. Kao izumitelj i stručnjak za tehnologiju "Otvorenog prostora" (Open Space Technology) savjetovao je mnoge ugledne korporacije (Shell, Dupont, Procter&Gamble, Ikea, Lucent Technologies) u cijelome svijetu. Autor je brojnih knjiga: Spirit: Transformation and Development in Organizations, Leadership Is, Riding the Tiger, Open Space Technology: A Users Guide, The Millennium Organization…

Otkako je otisnuta knjiga Petera Sengea Peta disciplina, termin "organizacijsko učenje" s razlogom je postao pomodna krilatica. Suvremeni svijet sve se više ubrzava pa zbog toga tradicionalni načini poslovanja i tradicionalni poslovni modeli sve brže zastarijevaju. U takvim uvjetima najvažnije je ostati u tijeku, a to istovremeno predstavlja osnovni preduvjet učenja.

U okviru koncepcije organizacijskog učenja danas se provode brojne aktivnosti - od jednostavnih treninga pa sve do složenih edukacija - obično na velikim korporativnim akademijama. U tu svrhu troše se milijuni dolara, funti, eura i ostalih valuta, s jasnom namjerom da se lidere i menadžere učini pametnijima te istovremeno konkurentnijima na globalnom svjetskom tržištu. Pa ipak, na kraju dana "u zraku" redovito ostaje "visjeti" pitanje: 
- je li sve to skupa vrijedno uloženog novca i truda? 
- mora li sve to biti tako teško i zahtjevno? 
- postoji li možda neki jednostavniji pristup? 


Učenje i kompleksni prilagodljivi sustavi

Čaroliji samoorganizirajućih sustava prvi nas je podučio Ilya Prigogene. Njegov rad nagrađen je Nobelovom nagradom iz područja kemije čime su širom otvorena vrata drugačijem promišljanju o specifičnostima funkcioniranja prirodnih sustava. Naime, prije Prigogenea smatralo se da sustavi nakon nastanka (rođenja) ostaju više-manje nepromijenjeni sve dok ne ostanu bez energije (drugi zakon termodinamike) nakon čega se iscrpe i nestanu. Prigogene je razumio da se sustavi iscrpljuju, ali je pored toga uočio dodatnu mogućnost. Prema njegovu mišljenju, svaki sustav može se rekonstruirati na višoj razini složenosti kako bi nastavio funkcionirati. Novi i unaprijeđeni, te stoga sposobniji nositi se s izazovima okruženja, čini se kako sustavi ponekad – u specifičnim okolnostima - jednostavno „uskaču“ u novi način postojanja. U svemu tome posebno je neobična činjenica da se sve to događa bez čovjekove intervencije. Sustavi, naime, sami po sebi preskaču fazu iscrpljivanja i sami od sebe prelaze u novi, viši oblik postojanja. 

Između faze "iscrpljivanje" i faze "novi oblik postojanja" nalazi se kaos - svima nama dobro poznati fenomen. Prigogene smatra kako sustavi redom prolaze specifično putovanje koje započinje redom, zatim prolaze kroz kaos, a onda, ako imaju dovoljno sreće, dostižu novu, višu razinu uređenosti i poretka. Prigogeneovi radovi postavili su temelje za veliko postignuće koje danas poznajemo pod imenom Teorija kaosa i kompleksnosti o kojoj su pisali Joseph Gleick i Mitchell Waldrop. Čini se kako je Prigogene slučajno naišao na pravi rudnik ideja u kojem gotovo svakodnevno znanstvenici pronalaze nove "dragulje". Među novim idejama posebno bih istaknuo zamisli povezane s kompleksnim prilagodljivim sustavima kako kreativna grupa znanstvenika iz Santa Fea u Novom Meksiku opisuje samoorganizirajuće sustave. U spomenutom timu znanstvenika Instituta Santa Fe nalazi se i Murray Gel-Man - ugledni fizičar koji je otkrio kvarkove - njegovi kolege fizičari iz Los Alamosa te biolog Stuart Kaufman.

Kaufman je sam sebi postavio težak zadatak da utvrdi na koji su se način iz praiskonske molekularne smjese razvila živa bića. Pomoću opsežnog računalnog modela, laboratorijskih istraživanja i drugih znanstvenih metoda Kaufman je zaključio kako postoje relativno jednostavna načela koja nekom sustavu omogućuju samoorganizaciju: 
- relativno sigurno okruženje,
- visok stupanj raznolikosti elemenata u okruženju,
- visoki potencijal kompleksnosti u smislu mogućih interakcija među prisutnim elementima, 
- sklonost ili nagon prema stalnom unaprjeđivanju koja se obično očituje kao nužnost pronalaženja boljih prilagodbi okruženju,
- oskudnost prethodnih veza (elementi nisu povezani "čvrstim vezama"),
- poremećaj se trenutačno nalazi na rubu kaosa.

Samoorganizacija je prirodna posljedica zadovoljenja navedenih načela. 

Kaufman je samoorganizirajuće sustave koji nastaju na opisani način nazvao kompleksnim prilagodljivim sustavima: „kompleksnima“ zbog postojanja mnogobrojnih elemenata koji su međusobno povezani na kompleksni način, a „prilagodljivima“ jer u sebi imaju usađenu inherentnu sposobnost razvoja koji je usklađen s okruženjem u kojemu se nalaze. Naravno, sustav može zaustaviti proces vlastite evolucije te se u tom slučaju mora nadati nepromjenjivom okruženju ili dostojnom pogrebu. 

"Prilagodljiv" je ključna riječ za potrebe ovog teksta jer ovaj naizgled neutralan pojam krije u sebi cjelokupni proces učenja. Glavna ideja je da sustav - u stalnom procesu prilagodbe okruženju - zapravo uči kako biti na bolji i kvalitetniji način.

Naravno, "bolji" je relativan pojam povezan s postojećim okruženjem. Jer, promijenimo li okruženje ono što je bilo "bolje" na kraju ne mora više biti tako dobro. Učenje koje se pritom događa prilično je jednostavne prirode te ne podrazumijeva svjesnu namjeru (pripisati svjesnost molekularnoj smjesi prilično je dvojbeno). Usprkos tome, učenje ipak postoji iako se radi o nesvjesnom učenju.