Prethodno smo došli do toga da kauzalnost podrazumijeva determinizam. Singer je također uvidio isto. Slijedimo li Aristotelove zakone logike prvi zakon govori o tome da negiranjem posljedice negiramo i ono što joj je prethodilo. Dakle, nedeterminizam podrazumijeva nekauzalnost. To je temeljni zakon logike. Kažem li da su svi ljudi smrtni, a vi kažete da niste smrtni, logički zaključak je da ne pripadate ljudskoj vrsti. Singer je objasnio kako je tu riječ o drugačijoj povezanosti koju je on nazvao „povezanošću proizvođača i proizvoda“. Proizvođač je, naime, neophodan, te istovremeno nedovoljan preduvjet za nastajanje proizvoda.
 
Samo bih vam želio skrenuti pažnju da je sve to napisano 1898. godine te da je ostalo neprimijećeno u stručnoj javnosti. Nitko nije primijetio važnost objašnjenja ovih odnosa sve do 1954. godine kada je Gerd Sommerhoff sa Sveučilišta Oxford objavio knjigu Analytical Biology. Sommerhoff je iznova otkrio istu stvar samo ju je nazvao drugačije – directive correlation. Međutim, riječ je o potpuno istom fenomenu.
 
Dakle, Singer nas je pozvao da stvarnost sagledavamo iz perspektive koncepcije „proizvođač – proizvod“, a ne iz kauzalne perspektive koja se oslanja na uzročno posljedičnu vezu. Što se radi toga događa? Niz intrigantnih fenomena.
 
Kao prvo, želim li, primjerice, objasniti nastajanje hrasta moram krenuti od žira koji ima sposobnost da proizvede hrast. Hoćemo li cjelovito objasniti hrast samo na temelju žira? Naravno da nećemo. Žir je neophodan preduvjet nastajanja hrasta, ali istovremeno sam po sebi nije dovoljan za nastajanje hrasta. Što nam još treba? Odgovarajući uvjeti u vidu vlage, određenog tipa tla, hranjivih tvari u zemlji, itd. Zbir svih uvjeta naziva se okoliš/okolina. Pogledajte sada kako nakon brojnih objašnjenja dolazimo do važnosti okoline!
 
Ništa se ne može doista razumjeti, ako se prethodno ne uključi okolina. Navedena spoznaja izazvala je popriličan šok u znanstvenim krugovima. Kao dijete, podučavali su me brojnim univerzalnim zakonima od kojih najvažniji govori o tome kako „sve što ide gore, jednom mora pasti dolje“. Međutim, to jednostavno nije istina. Ovaj zakon je istinit u gravitacijskoj zoni Zemlje, ali ne važi u drugim područjima univerzuma izvan dosega gravitacije. Prema tome, svaki zakon ograničen je okolinom u kojoj se aplicira. Univerzalni zakoni jednostavno ne postoje. Svaki zakon ovisi o okruženju. To je bila prva posljedica promišljanja prema koncepciji „proizvođač – proizvod“.
 
Druga posljedica više je tehničke prirode te nam govori o tome što se dogodilo s determinizmom. Ne bih sada detaljnije ulazio u raspravu o tome pa ću pokušati objasniti što se dogodilo pomoću jedne analogije. Svi imate neka iskustva s putovanja u druge krajeve svijeta. Svi ste se tamo susretali s nekim voćem ili povrćem koje nikada ranije niste vidjeli. Vidim da većina potvrdno klima glavom. Sjećam se kada sam prvi puta ugledao kivi, prije mnogo godina na putovanju u Australiju. Nakon toga mango, pa papaju... vjerojatno ste i vi iskusili isto. Zamislite sada ovakvu situaciju. Imate gosta s druge strane planete koji na stolu ugleda zdjelu s voćem. Uzme u ruku naranču i začuđeno je promatra ne znajući pritom o čemu je riječ.
Gledate ga u čudu i objasnite da je riječ o naranči.
Stranac pita: „Što je to naranča? Čemu ona služi?“
Odgovarate: “Naranča je voće. Jestivo voće. Finog okusa.“
On dalje pita: „Kakvog je okusa?“
 
U tom trenutku shvatite kako je najbolje pokazati mu iz prve ruke. Odlazite u kuhinju, uzimate nož te prerežete naranču na pola. Što sad imate? Dva koncentrična kruga, bijelo središta, naznake kriški, narančasto „meso“. Upravo u tom trenutku ulazi vam supruga u kuhinju s uobičajenim pitanjem koje svaka žena pita: „Dragi, što radiš?“ Pokušavate joj objasniti da gost u životu nikada nije vidio naranču... zato ste je prerezali... da bi čovjek vidio kako izgleda. Na to ona kaže: „Pobogu zašto nisi ogulio naranču i složio je na kriške?“
 
Kako biste završili diskusiju i zadržali mir u kući, uzimate drugu naranču u ruke, ogulite je i raspodijelite na kriške. Što imate u tom trenutku? Dvije naranče, sagledane iz dvije potpuno drugačije perspektive koje ukazuju na dva različita entiteta.
 
Ono što je Singer pokazao, a što se doista može smatrati njegovim životnim djelom, jest to da je kauzalnost (odnos uzroka i posljedice) samo jedan način sagledavanja svijeta. Postoji mnoštvo drugih načina. Realnost nije dvodimenzionalna nego višedimenzionalna - svaka kriška koju odlomimo otvara drugačiju vizuru. Upravo radi toga koncepcija „proizvođač – proizvod“ nije alternativa koncepciji kauzalnosti nego joj je komplementarna. Tako dolazimo do Bohrova principa komplementarnosti. Riječ je samo o drugom načinu promatranja univerzuma. Gledamo li stvari kroz prizmu komplementarnosti, proizlazi da su slobodna volja, svrha i slobodan izbor kompatibilni. Na tim temeljima Bohr je gradio tzv. teleološki pristup (teleologija je, prema Ch. Wolffu koji je skovao izraz, znanost o svrhovitosti, op.ur.) te tako ističe svrhovitost nasuprot determinizmu. No, oba pristupa su kompatibilna. Pitanje je samo koji je od njih primjereniji određenoj vrsti istraživanja.
 
Navedeno ukazuje na činjenicu da sva temeljna uvjerenja strojne ere redom prolaze duboku transformaciju. Mnoge promijenjene pretpostavke još uvijek nisu doprle do svijesti velikog broja ljudi. Pa ipak, polako hvatamo korak. Istina je kako danas gledamo na svijet drugačije nego prije. Ne mislimo da je univerzum stroj. Shvatili smo da je i stroj sustav, posebna vrsta sustava. Stroj je sustav koji sam po sebi nema svrhu nego određenu funkciju koja služi nekom vanjskom subjektu.
 
Prethodno smo pokazali kako su ljudi sagledavali svijet u strojnoj eri. Slično tome sagledavao se i biznis. Tko je bio bog u stvaranju biznisa u to vrijeme? Vlasnik koji ga je osnovao. Vlasnik je bio „veliki šef“, imao je svu moć i mogao je raditi što je htio. Radnička prava nisu postojala, nije bilo nikakvih ograničenja, uvjeta za zapošljavanja i slično. Vlasnik je bio bog.