Jesu li vam poznate ove priče? Naravno da jesu. U to vrijeme osnovano je mnogo raznih pokreta:
- pokret za rasnu ravnopravnost (manjine protestirale jer zajednica ne brine o njihovim interesima),
- pokret za prava žena,
- protesti prouzročeni nejednakošću među spolovima,
- problem međugeneracijskih razlika,
- problem otuđenosti rada.
 
Pojmom humanizacije obuhvaćen je cijeli niz problema povezan s radnim mjestom i zaposlenjem. Društvo je napokon osvijestilo potrebu zaposlenika da ih se tretira kao ljudska bića s vlastitom svrhom.
 
Istovremeno, počele su se javljati još neke skupine koje su počele dizati glas protiv organizacija jer su, prema njihovu mišljenju, loše utjecale na život ljudi. Riječ je, primjerice, o ekološkom pokretu te o pokretu potrošača. Menadžeri sustava iznenada su se suočili s trima različitim svrhama:
1. svrhom samog organizma, odnosno poduzeća,
2. svrhom njegovih komponenti,
3. svrhom šireg sustava kojeg su dio te s ostalim sustavima u okruženju.
                                                                                      
Međutim, ciljevi različitih razina nisu bili kompatibilni. Zato se priroda menadžmenta počela temeljito mijenjati. Još uvijek smo u tom procesu promjene. Upravo je to najveći problem menadžmenta: iako se bavi biološkim organizmom u stvarnosti se ne ponaša kao da je korporacija organizam nego kao da je stroj.
 
Što se zapravo događa u praksi? Postoje sustavi koji su u stvarnosti strojevi, postoje sustavi koji su organizmi, a treću skupinu čine društveni sustavi. Možete li stroj tretirati na isti način kao da je organizam? Naravno da ne možete. Bilo bi glupo da to činite. Primjerice, nećete voditi brigu o tome da vlastitom automobilu omogućite opstanak i rast.
 
S druge strane također bi glupo bilo organizme tretirati na isti način kao strojeve. Nećete živo biće tretirati na isti način na koji promišljate o automobilu. Mislite? Griješite! Menadžeri upravo tako tretiraju ljude u organizacijama. To je ključni problem modernog menadžmenta. I ne samo menadžmenta.
 
Svi ljudi koji danas žive u svijetu – posebice zapadnjaci - skloni su ponašati se prema organizmima i prema društvenim sustavima kao prema strojevima. Iako to ponekad može biti korisno, u većini slučajeva potpuno je neprimjereno. Društvene sustave treba tretirati kao društvene sustave. Točka. Isto tako pojedine organizme kao, primjerice, ljudska bića, ne bismo smjeli sagledavati kao da su društveni sustav nego kao da su organizmi. Za razliku od toga, stroj trebamo promatrati kao mehanički sustav. Riječ je o bitnim promjenama kojima se još uvijek prilagođavamo.
 
Htio bih vam sada skrenuti pažnju na posljednju poantu večerašnjeg predavanja. Industrijska revolucija i strojna era držale su se za ruku. S kime bi se onda, prema vašemu mišljenju, trebala „držati za ruku“ sustavna era - u tehnološkom smislu? Fascinantno je što odgovor na navedeno pitanje moramo potražiti u davnom 19. stoljeću, kada smo oko 1850. godine počeli koristiti električnu energiju kao osnovni izvor energije. Tada se za električnu struju znalo već duže od stotinu godina s time da ozbiljne primjene sve to vrijeme nije bilo. Sjetite se samo Benjamina Franklina koji je struju koristio za igru i zabavu – za eksperimente s letećim zmajevima. Franklin nije razmišljao o ozbiljnoj upotrebi električne energije. Međutim, sve se iznenada promijenilo sredinom 19. stoljeća kada je započela produktivna aplikacija novog energenta. Električna struja počela se ozbiljno koristiti, ali su se odmah na početku javile poteškoće s mjerenjem. Kako izmjeriti koliko struje protiče žicom kako bismo je potom mogli naplatiti? Ne možete je vidjeti. Ne možete je opipati. Prema tome, jasno je bilo kako bi netko trebao izumiti uređaj za mjerenje struje. Tako je nastao ampermetar te mnogi drugi instrumenti. Intrigantno je kako to nisu bili strojevi. Zašto? Zato što nisu aplicirali energiju na materiju kako bi se promijenila svojstva materije. Pa ipak, unatoč tome olako smo ih svrstali u strojeve.