Koncepcija odnosa uzroka i posljedice toliko je danas uvriježena da više nitko ne razmišlja o tome što ona zapravo znači. Promislimo stoga što je ona značila u trenutku kada se prvi puta pojavila. U tom smislu dvije stvari trebamo imati na umu. Kao prvo, moramo znati da se tada vjerovalo kako je uzrok neophodni preduvjet za manifestaciju posljedice. Ako nema uzroka nema ni posljedice. A kada se pojavi uzrok, posljedica obavezno slijedi. Pritisnem li prekidač, upalit će se svjetlo. Da nisam pritisnuo prekidač (uzrok), ne bi se upalilo svjetlo (posljedica).
 
Prihvaćanje i praćenje koncepcije uzroka i posljedice rezultiralo je nastajanjem triju fundamentalnih doktrina koje prožimaju ljudsko promišljanje gotovo 400 godina. Prvu doktrinu možemo pojasniti na sljedeći način: želim li objasniti neki fenomen/pojavu, sve što trebam učiniti je pronaći uzrok nastajanja fenomena/pojave. Dakle, moram otkriti što uzrokuje pojavu, a kada mi to uspije imat ću cjelovito objašnjenje fenomena/pojave. Međutim, s time nisam objasnio uzrok. Kako postupiti u tom slučaju? Pokušat ću pronaći rješenje tako što ću uzrok tretirati kao da je posljedica te ću takvoj posljedici potražiti uzrok. No, s time nisam mnogo dobio. Opet nemam objašnjenje uzroka pa se stoga pitam: koliko duboko mogu ići u procesu kauzalne regresije? Vjerujem li doista da ću dostići cjelovito razumijevanje univerzuma na takav način? Kako bih dostigao cjelovito razumijevanje moram razumjeti osnovni uzrok. Slijedimo li ovaj način promišljanja dolazimo do kozmološkog dokaza o postojanju Boga.
 
Službena doktrina o postojanju Boga zapravo proizlazi iz prihvaćanja koncepcije kauzalnosti; Bog je kreator, on je prvi, primarni uzrok iz kojeg su potom nastale sve posljedice. Prema tome, Bog je jedinstveni entitet univerzuma koji se jednostavno ne može objasniti jer nije nastao kao posljedica nekog uzroka. Jedino se Bog mora prihvatiti kroz čin vjere, a sve ostalo se može racionalno objasniti na osnovu koncepcije uzroka i posljedice.
 
Druga posljedica koncepcije kauzalnosti još je važnija - još je dublje utkana u društveno tkivo. Ona nam je, naime, omogućila da u teorijama o spoznaji svijeta jednostavno isključimo okolinu. Shodno tome, uvriježeno je promišljati kako nam prostor i priroda u okružju nisu važni za objašnjenje uzroka. Iako nam navedeno – gledano iz današnje perspektive – zvuči šokantno, zastanite i promislite na trenutak. Dva fenomena dokazuju prethodnu tezu. Primjerice, studente sam znao upitati o tome koji su najpoznatiji zakoni fizike. S obzirom na to da nisu fizičari obično ne bi znali kako se zakon zove, ali bi se sjetili da je povezan s Galileom te da obuhvaća „nekakve kuglice koje se spuštaju niz kosinu“. Zapravo, riječ je o zakonu slobodnog pada. Neki studenti čak su se prisjetili formule koja glasi s= 1/2gt² u kojoj se „s“ odnosi na prijeđeni put, „g“ na ubrzanje sile teže koje na Zemlji iznosi prosječno 9,8066 m/s², a „t“ je proteklo vrijeme. U kontekstu naših razmatranja važan je naziv ovog zakona. Što zapravo znači riječ „slobodan“ u „zakonu slobodnog pada“? Na što se odnosi ta „sloboda“? Riječ je o zakonu o slobodnom padu tijela u vakuumu. Što je „vakuum“? Vakuum je prazan prostor u kojemu nema materije niti bilo kakvih fizikalnih polja. Riječju, radi se o tome da je iz zakona fizike tek tako izbačena okolina. Svi fundamentalni zakoni fizike govore nam o tome što će se događati u situaciji kada nema okoline.
 
Univerzalnost fizičkih zakona ne proizlazi iz činjenice da su primjenjivi u svakom okruženju, već iz činjenice da nisu primjenjivi niti u jednom okruženju. U tom smislu svako okruženje tretira se kao puka aproksimacija vakuuma (situacija kada nema okruženja) određenog stupnja. Kako nazivamo mjesto na kojem se znanstvenici bave istraživanjima? Laboratorij. Što je to „laboratorij“? Mjesto organizirano na specifičan način kako bi se isključila okolina. Želite li proučiti djelovanje X na Y bez utjecaja okoline, uputite se u laboratorij. Vjerovali smo da ćemo razumjeti univerzum tako što ćemo shvatiti dijadičke (binarne) odnose X i Y te da u tom procesu slobodno možemo zanemariti okolinu. Tako smo stvorili teorije koje ne vode računa o okolini.
 
Treća posljedica koncepcije kauzalnosti ogleda se u pitanju: događa li se išta na ovome svijetu slučajno? Odnosno spontano? Naizgled se čini, a velika većina ljudi u modernim vremenima u to iskreno vjeruje, kako je odgovor na ovo pitanje pozitivan. Pa ipak, „slučajni događaj“ je nekauzalni događaj koji nema jasnog uzroka. Stoga ako vjerujete da je moguće cjelovito spoznati univerzum, potvrdni odgovor na prethodno pitanje neće vas previše oduševiti. Očekivat ćete nešto sasvim drugo: da nekauzalni događaji nisu mogući. Jer, ako se nešto nekauzalno doista može dogoditi onda bismo morali zaključiti kako u univerzumu nema reda. Prema tome, očekujete drugačiji odgovor: ne, ništa se ne može dogoditi slučajno! Slučajnost je zapravo izraz neznanja. Raspolažete li istinskim pravim znanjem tada biste svakako znali prave uzroke promatranih događaja. Dakle, sve što se događa mora imati uzrok i posljedicu. Opisana doktrina u filozofiji je nazvana determinizam. Prema tome gledištu svaki događaj ima uzrok, a univerzum je prema tome međuovisan - vođen uzročno-posljedičnim zakonima.