Pokušate li navedene tri doktrine – cjelovito razumijevanje, analizu i kauzalnost – povezati u jednu cjelinu, što ćete dobiti? Dobit ćete Isaaca Newtona! Zašto? Zato što je Newton prvi znanstvenik koji je tri koncepcije objedinio u jedinstvenu paradigmu. Stoga ne čudi što je izjavio da je „univerzum savršeni stroj“. Nije rekao da „nalikuje stroju“. Rekao je da univerzum jest stroj. Čak je točno objasnio o kakvom se stroju radi. Rekao je da je riječ o „hermetički zatvorenom satu“.
 
Promislite malo o Newtonovoj tvrdnji. Sat je relativno složen mehanizam koji funkcionira na principu pravilnih otkucaja - kojim upravlja unutarnja struktura i kauzalni zakoni prirode. Naravno, Newton je mislio da je kauzalne zakone prirode objasnio vlastitim zakonima gibanja. U konačnici, nameće se pitanje: kako određujemo vrijeme? Kako pomorski opservatorij određuje vrijeme? Prema kretanju planeta. Dakle, univerzum je hermetički zatvoren satni mehanizam. Riječ je o zatvorenom sustavu. Nema okoline. Riječ je o zaokruženom, samodostatnom svijetu bez okoline. Tako je Newton prvi pojasnio svijet usporedbom sa strojem.
 
Interesantni detalj o životu ovog velikog znanstvenika odnosi se na njegovu veliku pobožnost. Principia Mathematica, jedno od njegovih najvažnijih djela, posvećeno je slavljenju Boga. Newton je, naime, vjerovao da Bog kroz znanost manifestira vlastitu čudesnost. Tako je nastala široko prihvaćena teza u svim religijama zapadnog svijeta, bez obzira na različite pravce: univerzum je stroj, stvoren od Boga kako bi obavljao božanski posao. Ljudi su tu samo zato da služe Božjoj volji. Ljudi su povjerovali u navedenu paradigmu. Univerzum je stroj kojemu je jedina svrha da obavlja božanski posao.
 
Pokušajmo sada navedeni koncept povezati s drugim vjerovanjem - mnogo starijim od Newtonova - koje seže sve do Knjige postanka. Biblija, naime, kaže kako je Bog stvorio „...čovjeka (ljude)... na vlastitu sliku i priliku“. Prema tome, ljudi su sličniji Bogu nego bilo koja druga bića na Zemlji. Takvo uvjerenje također ne čudi; u konačnici, ljudi su napisali Bibliju pa je normalno da su sebi osigurali središnje mjesto. Povežemo li ove dvije misli u jednu cjelinu, dobit ćemo premise vrlo interesantnog silogizma:
- univerzum je stroj stvoren od Boga kako bi služio Božjoj svrsi,
- čovjek je stvoren na sliku Božju,
- čovjek mora osmisliti strojeve kako bi strojevi odradili njegov/Božji posao.
 
U prethodnoj cjelini nailazimo na porijeklo industrijske revolucije.
 
Do industrijske revolucije došlo je zbog promjene ljudskog pogleda na svijet. Čovjek je, iznenada, nastojao imitirati Boga prema vlastitom razumijevanju božanske uloge. Neću sada dublje ulaziti u detalje Industrijske revolucije osim što ću pokazati kako su sva obilježja industrijskog doba proizašla iz četiriju osnovnih svjetonazora.
 
Glavni pokretač Industrijske revolucije bila je mehanizacija rada. U okviru mehanizacije rada nailazimo na dvije temeljne koncepcije: rad i strojevi. Rad - sukladno učenjima reformacije koja je uslijedila nakon renesanse - važna je te istovremeno vrlo, vrlo stvarna komponenta ljudskoga života. A sve što je stvarno razbija se na osnovne atome. Atomi imaju samo dva svojstva: masu i energiju. Stoga ne čudi uvriježena definicija rada: raditi znači aplicirati energiju na materiju radi transformacije materije.
 
Dakle, pomaknem li stolac promijenio sam mu položaj. S obzirom na to da sam pritom koristio energiju očito je kako sam nešto radio: aplicirao sam energiju kako bih promijenio svojstvo stolca. Sagorijevanjem ugljena stvara se toplina jer se energija aplicira radi transformacije ugljena. Dakle, rad se promatrao kao aplikacija energije na materiju kako bi se promijenila svojstva materije.
 
Sada se možemo upitati što je to „stroj“. Prema definiciji stroj je bilo koji objekt pomoću kojega se energija aplicira na materiju. Sjećate li se možda triju osnovnih elementarnih strojeva iz kojih su nastali svi drugi strojevi? Ponovno se susrećemo s redukcionizmom. Tri osnovna elementa stroja jesu poluga, kotač/osovina i kosa ravan. Uzmimo primjerice odvijač. Što je to „odvijač? Na kraju „odvijača“ nailazimo na klinasti završetak (ukošena ravan) iza koje se nalazi produžetak koji se okreće (kotač i osovina), a na kraju je ručka koja služi kao poluga.