Sljedeći problem s kojim su se ljudi toga vremena susretali mogli bismo sažeti u pitanju: kako provesti mehanizaciju rada pomoću strojeva? Prvo je trebalo studiozno proanalizirati rad razbijajući ga na dijelove. Na osnovne dijelove. No, koliko ćemo duboko reducirati elemente rada? Upitajte Fredericka Taylora - on će vam objasniti. Prema njegovu mišljenju, rad treba razbiti na osnovne elemente. Kako definirati „osnovne elemente rada“? „Osnovni element rada“ je zadatak koji je toliko jednostavan da ga dvoje ljudi ne može istovremeno obavljati. Može ga uraditi isključivo jedna osoba. Kada pričam o tome uvijek se prisjetim oca koji je pokušavao dodatno zavrnuti vijke nakon mene. Nije išlo. Dakle, zatezanje vijka osnovni je element rada. Prenošenje teškog stola nije. Podizanje ovog sata također je osnovni element rada. Nije, naime, logično da angažiramo dvije osobe na jednostavnoj aktivnosti podizanja sata.
 
Potom smo na osnovu opisane analize rada (Taylor) reducirali rad na elementarne zadatke. Sljedeći korak bila je mehanizacija zadataka. Radi toga je rad trebalo reducirati na osnovne elemente - što je zadatak jednostavniji to ga je lakše mehanizirati. Još je bilo bolje to što se u većini slučajeva elementarnim zadacima lako mogao pridodati neki od elementarnih strojeva radi učinkovitijeg obavljanja posla.
 
Međutim, zbog jednog od dvaju razloga nije se moglo mehanizirati sve zadatke. Mehanizacija nije bila moguća:
1. kada nije postojala tehnologija za neke operacije,
2. kada je jeftinije bilo koristiti ljudski od strojnog rada.
 
Dakle, za obavljanje nekih zadataka koristio se ljudski rad, a za ostale zadatke koristili su se strojevi. Slijedom analitičke procedure definirane su sekvence ili mreže elementarnih zadataka koje su obavljali ljudi i strojevi da bi se proizveo proizvod. Kako nazivamo takvu mrežu? Moderna tvornica.
 
Proizvodna linija (montažna traka) modernih tvornica nastala je kao rezultat analize rada i mehanizacije rada. Riječ je o izravnoj posljedici analize i mehanizacije rada. Implikacije navedenog vrlo su važne – posebno za teze koje želim izložiti. Prva implikacija glasi: postoji li drugačiji način razmišljanja – koji se razlikuje od analize - tada bi trebao postojati drugačiji način organizacije i dizajniranja rada. Drugačiji način organizacije rada doista postoji i sasvim se razlikuje od, primjerice, Fordove montažne trake. Kada su se top menadžeri američkih kompanija prvi put susreli s drugačijim pristupom organizaciji i dizajniranju rada, negirali su da išta vrijednoga tu postoji (autor misli na slučaj kada su top menadžeri Forda i GM pozvani u Japan u službeni posjet japanskoj automobilskoj industriji. Za vrijeme posjeta domaćini su im demonstrirali JIT – just in time sustav nabave i neke druge pristupe organizaciji rada koje gosti jednostavnu nisu vidjeli/uočili. Gledali su u njih, ali ništa nisu primijetili, op.ur.). Jednostavno ih nisu mogli razumjeti. Uskoro ćemo se vratiti na ovu temu i detaljnije ju razmotriti.
 
Druga implikacija analize i mehanizacije rada neželjena je posljedica koju nitko nije predvidio, ali se ipak dogodila. Naime, u procesu mehanizacije rad smo sveli na osnovne elemente kako bismo ga lakše mehanizirali strojevima. Rad koji se nije mogao strojno obaviti nastavili su raditi ljudi. Tako smo ljudski rad sveli na mehanički rad, a ljude doveli do toga da se ponašaju poput strojeva. Zapravo, potpuno smo dehumanizirali ljudski rad što je u konačnici dovelo do pojave otuđenosti. Otuđenost rada postala je uobičajena i veoma rasprostranjena pojava 20. stoljeća. Štoviše, prema tvrdnjama Ministarstva zdravlja, obrazovanja i socijalne skrbi SAD-a riječ je o najozbiljnijem problemu s kojim se danas suočavamo. Iako brojke govore o kontinuiranom rastu produktivnosti, nije baš tako. Odvojite li produktivnost kapitala od produktivnosti rada, brzo ćete shvatiti da produktivnost rada kontinuirano opada.
 
Prema tome, može se slobodno reći da Industrijska revolucija predstavlja tehnološku manifestaciju svjetonazora strojne ere. Što se potom dogodilo? Ono što se događa u svakom povijesnom razdoblju – počinju se javljati neki problemi koji dovode u sumnju svjetonazor toga vremena. Takve probleme nazivamo dvojbama. Dvojba je problem koji se ne može riješiti u okvirima prevladavajuće paradigme. Unatoč tome što se pojavljuje stotine dvojbi, sve dok se ne stvori kritična masa ništa se konkretno ne mijenja. Neću sada raspravljati o stotinu dvojbi, ali ću spomenuti najvažnije.
 
Prva kritična dvojba odnosila se na koncepciju uzročno-posljedične veze. Svjetonazor strojne ere tvrdio je da je svaka posljedica nečim uzrokovana. Prema tome, slobodna volja jednostavno ne postoji. Slobodnog izbora nema. Sve što činite determinirano je prethodnim djelima. Pa ipak, ljudima je teško povjerovati u takav svjetonazor. Štoviše, čini se da malo tko u to vjeruje – posebice na zapadu. Uvjereni smo u nešto drugo: uvjereni smo da sami odlučujemo, vlastitom slobodnom voljom, što nije usklađeno s prevladavajućom paradigmom. To je dvojba. A ova dvojba predstavlja ključni problem zapadnjačke filozofije već 300 godina s time da smo tek početkom 20. stoljeća počeli nailaziti na neka rješenja oko kojih se pokušava postići konsenzus - najviše zahvaljujući utjecaju logičkih pozitivista. Dakle, 1920-ih i 1930-ih zaključili smo da je slobodna volja čista iluzija darovana od dragog Boga koji nam je njome želio uljepšati život. Jedan ugledni filozof, obdaren jedinstvenim vrlinama jezgrovitosti i jasnoće, slikovito je opisao dvojbu u dvije rečenice. Rekao je da čovjek zapravo nalikuje muhi koja „jašući“ slona misli kako ga ona vodi kući: stoga je jahanje muhi nemjerljivo zanimljivije, a slon za sve to nimalo ne mari! Pa ipak, usprkos navedenom, ljudi su i dalje mislili da je slobodna volja stvarna što je dvojbu održalo na životu sve do današnjih dana.