Druga dilema snažnije je poljuljala tradicionalna uvjerenja strojne ere stvorivši prvu pukotinu na oklopu njezina svjetonazora. Godine 1923. njemački fizičar Werner Heisenberg došao je do nevjerojatnog otkrića. Prisjetite se atoma s isključivo dva svojstva: masom i energijom. Nakon brojnih eksperimenata Heisenberg je ovako zaključio: želite li izmjeriti oba svojstva istog atoma – masu i energiju - u određenom vremenskom trenutku, nećete u tome uspjeti. Heisenberg je, naime, dokazao da što preciznije izmjerite masu to ćete teže, s manjom preciznošću, izmjeriti energiju atoma. Obrnuto također vrijedi. Dakle, jedno svojstvo može se točno izmjeriti, ali ne i drugo. Navedena konstatacija dovodi u pitanje jedno od ključnih uvjerenja industrijskog doba: o tome da čovjek može doseći cjelovito razumijevanje univerzuma.
 
Opisana dilema temeljito je protresla i poljuljala „industrijsku“ vjeru. John Dewey, vodeći američki filozof toga vremena, o novim izazovima potaknutim Heisenbergovim otkrićem raspravlja u klasičnom djelu The Quest for Certainty. Na kraju zaključuje kako je cjelovita spoznaja univerzuma zapravo nedostižan cilj, ali da ostaje ideal kojem ljudski rod treba težiti. Međutim, ideal se ne može ostvariti - isto kao što se ne može postići nulta stopa pogreške u znanosti. Uvijek možemo (i trebamo) raditi na tome da smanjimo pogreške, ali ih nikada nećemo svesti na nulu. Tako se postupno u 1920-ima i 1930-ima počela javljati ideja da je cjelovito razumijevanje svijeta ideal, a ne nešto ostvarivo i stvarno.
 
Dvojba koja je konačno slomila koncepciju strojne ere vrlo je interesantna. Izvorno je nastala u 1930-ima, s time da se zrela svjesnost o tome da se doista radi o nečem fundamentalno važnom počela javljati tek sredinom 1950-ih. U međuvremenu, znanstvenim krugovima prevladavala je zabrinutost i slutnja da će se nešto važno dogoditi.
 
Godine 1946. vratio sam se kući nakon četiri godine u vojnoj službi te sam nastavio studirati. Nedugo zatim, 1947. godine, pojavila se knjiga koja je uzdrmala akademske krugove u kojima sam se kretao. Znali smo tada da se rađa nešto novo, ali nismo znali o čemu je riječ. Knjiga koju spominjem nosi naslov Cybernetics, a autor joj je Norbert Weiner. U trenutku kad je objavljena uopće nismo shvaćali njezine krajnje dosege. Prvi dublji uvidi javili su se 1954. godine kada je objavljena knjiga Ludwiga von Bertalanffyja General Systems Theory. Sam sadržaj Bertalanffyjeve knjige nije bio toliko važan koliko je bio važan koncept na kojem se knjiga temeljila: koncept sustava!
 
Kako to da su upravo sustavi slomili ustaljeni svjetonazor strojne ere? Promotrimo situaciju detaljnije. Svijet se sastoji od raznih sustava. To je činjenica. Sustav može biti bolnica, škola, konferencija, korporacija. Želimo li razumjeti sustav, moramo ga analizirati. A prije nego se posvetimo razumijevanju posljedica analize sustava, moramo znati što je to „sustav“. Sustav je cjelina koja se sastoji od dva ili više dijelova. Dakle, sustav nije atom ili neki puki nedjeljivi entitet. Sustav nije element. Sustav se može podijeliti na komponente. Tri zahtjeva definiraju i determiniraju je li neki entitet dio sustava ili nije.
 
1. Ako je neki entitet dio sustava onda on uvijek može utjecati na ponašanje cjeline. Primjerice, za naš organizam kažemo da je „biološki sustav“. Srce, kao dio sustava, utječe na naše ponašanje, na pluća, želudac, gušteraču, jetru i mnoge druge organe. Nedavno sam ovu priču pričao grupi liječnika kada se u jednom trenutku jedan liječnik ustao i rekao da u tijelu ipak postoji jedan dio na koji rad srca ne utječe. Glumio sam iznenađenje te sam ga upitao: „O kome/čemu se radi?“ Odgovor je bio: slijepo crijevo (na engleskom appendix, op.ur.) što zapravo znači „dodatak“ (sustavu). Prema tome, slijepo crijevo nije istinski dio biološkog sustava ljudskog organizma. Osim toga, slijepo crijevo nema nikakvu funkciju u organizmu, a prvi zahtjev traži da „svaka komponenta ima određenu funkciju te da utječe na ponašanja sustava“.
 
2. Način na koji pojedina komponenta utječe na ponašanje sustava izravno ovisi o načinu funkcioniranja barem još jedne komponente. Možemo reći da niti jedna komponenta ne utječe na sustav samostalno. Uvijek ovisi o drugim komponentama. Sve komponente međusobno su povezane, te niti jedna ne djeluje izolirano. Način na koji srce utječe na ponašanje ovisi o tome kako funkcioniraju mozak i pluća. A funkcioniranje pluća ovisi o tome kako funkcioniraju moždani živci, itd. Dakle, drugo svojstvo sustava ogleda se u međupovezanosti svih komponenti.
 
3. Treće svojstvo govori o tome da sve komponente sustava zadržavaju temeljna obilježja bez obzira na to kako ih rastavimo, sastavimo, poredamo ili ispremiješamo. To znači da svaka podgrupa komponenti može utjecati na ponašanje cjeline te da niti jedna podgrupa ne djeluje samostalno na ponašanje cjeline. U slučaju biološkog sustava ljudskog tijela vidimo da su podcjeline „motorički sustav“, „nervni sustav“, „metabolički sustav“ itd. međusobno povezane te da svaka zasebno utječe na ponašanje cjeline.
 
Spojimo li navedena svojstva u jednu cjelinu dobivamo poetsku definiciju sustava: sustav je cjelina koja se ne može dijeliti na samostalne dijelove. Neki će možda reći da to uopće ne zvuči radikalno, a još manje revolucionarno. Zapravo, definicija zvuči posve trivijalno... sve dok ozbiljno ne promislimo o njezinim implikacijama. Stvar je u tome da sustav - prema definiciji - ima neka kritična obilježja.
 
Prvo: suštinska obilježja bilo kojeg sustava, dakle svojstva koja definiraju sustav, zapravo su svojstva cjeline, a ne komponenti jer komponente ne sadrže u sebi svojstva cjeline sustava. Uzmimo primjerice automobil. Svi ponešto znate o mehaničkom sustavu automobila. Koje je osnovno svojstvo tog sustava? Može vas prevesti od jedne do druge točke. Koji dio/komponenta automobila vas prevozi od jednog mjesta do drugog? Je li to kotač? Sjedalo? Osovina? Sigurno ne. Čak ni motor. Motor sam sebe ne bi mogao prevesti. Ali, automobil to može učiniti.