Kada ste večeras ulazili u predavaonicu, odlučio sam interpretirati vas kao „ljudska bića“. Odlučio sam tako jer sam u vama uočio brojna obilježja karakteristična za ljudska bića, primjerice, sposobnost pisanja. Vi pišete. Vaša ruka sama za sebe ne može pisati. Vaše oči same za sebe ne vide. Vi, kao cjelovita osoba, vidite. Vaš mozak ne razmišlja. Vi razmišljate. Ruka, oči i mozak instrumenti su koje vi koristite u procesu pisanja, gledanja i razmišljanja. Međutim, pisanje, gledanje i razmišljanje obilježavaju vas kao cjelinu. Kada sustav razbijemo na dijelove, gube se njegova suštinska svojstva.
 
Kada bih u predavaonicu dovezao automobil te ga potom rastavio na dijelove, unatoč tome što bi u sobi ostali svi dijelovi ne bih imao „automobil“ jer „automobil“ nije puki zbir svih dijelova. Njegovo glavno svojstvo nastaje kao nusprodukt interakcije dijelova. Dakle, kada se sustav rastavi na komponente, cjelina gubi ključna svojstva - kao i komponente. Upravo se u tome krije rješenje sustavne dvojbe koja je slomila paradigmu strojne ere. Kao ljudi, a posebice kao lideri i menadžeri, moramo to jako dobro razumjeti.
 
Što kaže analiza, što treba prvo učiniti? Rastaviti na dijelove. Što se događa kada sustav rastavimo na dijelove? Gubi temeljna svojstva. Drugi korak analize navodi nas da pokušamo shvatiti kako zasebno funkcioniraju rastavljene komponente. A što se događa s komponentama sustava ako ih promatramo zasebno? Gube temeljna svojstva.
 
Dakle, izvanredno otkriće iz 1950-ih podučilo nas je neugodnoj istini da prirodu sustava ne možemo razumjeti analizom. Radi toga je to otkriće revolucionarno. Kako bismo razumjeli sustave morali smo pronaći drugačiji način promišljanja – novi svjetonazor odnosno novu paradigmu. Tako je 1950-ih godina razvijen novi koncept razmišljanja – ne čudi što je nazvan sinteza. Sinteza je suprotna od analize. Promotrimo, primjerice, sveučilište. Da ste kojim slučajem analitičar te da želite objasniti što je to „sveučilište“, krenuli biste razbijati cjelinu na dijelove: pojedine fakultete, koji se sastoje od odsjeka, koji se sastoje od katedri, koje se sastoje od studenata itd. Onda biste pokušali sastaviti dijelove u cjelinu kako biste shvatili što je to „sveučilište“.
 
S druge strane, pokušamo li spoznati što je to „sveučilište“ pomoću sinteze, prvi korak je suprotan prvome koraku u analizi – rastavljanju na dijelove. U sintezi prvo pokušavamo sagledati „sveučilište“ kao dio većeg sustava, u ovom slučaju „sustava obrazovanja“.
 
Drugi korak u analizi odnosi se na pokušaj da se razumiju odvojeni dijelovi. U drugom koraku sinteze pokušavamo sagledati širi sustav, a ne dijelove.
 
U trećem koraku analize pokušavamo objediniti razumijevanje dijelova kako bismo razumjeli cjelinu. U trećem koraku sinteze pokušavamo raščlaniti razumijevanje cjelinu u razumijevanje komponenti i to tako da identificiramo ulogu ili funkciju komponente u širem sustavu.
 
Analiza nam otkriva kako sustav funkcionira. Želite li saznati kako funkcionira automobil, morate ga analizirati: rastaviti na dijelove, vidjeti kako funkcionira svaki dio zasebno. Trebate li ga popraviti, morate analizirati funkcioniranje svakog dijela zasebno kako biste otkrili koji ne radi kako treba. Dakle, rezultat analize sustava je know-how ili znanje. Međutim, znanje nije isto što i razumijevanje. Znanje je zapisano u uputama, a upute nisu objašnjenje. Razumijevanje je sadržano u objašnjenju. Sintetsko razmišljanje nam govori o tome koja je uloga ili funkcija određenog sustava u širem sustavu kojeg je dio, pružajući nam tako objašnjenje ili razumijevanje. Analiza otkriva strukturu, kako sustav funkcionira - sinteza nam omogućava razumijevanje zašto sustav funkcionira baš tako kako funkcionira.
 
Primjerice, svi znate da Britanci voze pogrešnom stranom ulice. Zašto? Možete u beskraj analizirati sve britanske i američke automobile, možete ih rastavljati do sudnjeg dana, a da pritom nikada nećete shvatiti zašto Britanci imaju volan na desnoj strani. Odgovor na pitanje zašto nalazi se u nekoj drugoj domeni: zato što objašnjenje nije u vozilu nego izvan njega. U ulozi ili funkciji koju obavlja. Nedavno se pojavila knjiga koja objašnjava zašto Britanci voze lijevom stranom. Ne znam je li istinita, ali priča ide ovako. Srednjovjekovni vitez jaše prašnjavom engleskom cestom u sjajnom oklopu, noseći dugačko koplje u desnoj ruci jer su vitezovi uglavnom bili dešnjaci. Cesta je vrvjela opasnostima pa je vitez bio na stalnom oprezu, pomno prateći hoće li se možda iz suprotnog smjera pojaviti drumski razbojnici. Zato je jahao lijevom stranom ceste - kako bi pravovremeno desnom rukom zamahnuo mačem ili kopljem opazi li razbojnike. Dakle, britanska industrija automobila slijedila je logiku britanskih vitezova.
 
S druge strane, mi Amerikanci nismo imali vitezove u sjajnim oklopima. Kada smo dizajnirali automobile, odlučili smo da je za većinu dešnjaka bolje mijenjati brzine desnom rukom, a ne lijevom, te smo radi toga odabrali voziti desnom stranom ulice. Vidite, objašnjenje „lijeva ili desna strana ulice“ ne leži u automobilu nego u vanjskoj ulozi ili funkciji. Drugi primjer također lijepo ilustrira što vam zapravo želim reći.
 
Prvi američki automobili dizajnirali su se za šest putnika. Zašto? Kao i u prethodnom slučaju možete rastavljati automobil do sudnjeg dana, a da pritom nećete saznati zašto baš šest putnika. Nijedna analiza neće vam objasniti zašto baš šest. Zašto ne sedam, petnaest, trinaest ili tri? U to vrijeme prosječna američka obitelj imala je pet, šest članova. Kasnije se brojka smanjila na tri, dva pa su se, shodno tome, smanjili i automobili. Dakle, i u ovom slučaju objašnjenje dolazi izvan automobila.
 
Kako je strojna era polako zalazila, polako smo počeli napuštati koncept cjelovitog spoznavanja univerzuma. A kada smo analizu zamijenili sintezom - kada smo htjeli razumjeti, a ne znati – započela je nova era. Sustavno razmišljanje spoj je analize i sinteze - ovisno o tome je li cilj znanje ili razumijevanje. Promotrimo sada ostale posljedice.
 
Prema navedenim postavkama, želim li razumjeti sveučilište trebao bih prije razumjeti obrazovni sustav kao širi sustav kojeg je sveučilište dio. Dakle, imam obrazovni sustav te sveučilište unutar obrazovnog sustava. Kako ću sada razumjeti obrazovni sustav? Prema sintezi, moram razmotriti širi sustav u kojem je obrazovni sustav komponenta. Društvo u cjelini. Kako mogu razumjeti društvo? Ponovno se javlja isti problem koji smo uočili u obrnutom redukcionističkom procesu razbijanja na dijelove. Svaki entitet koji pokušavamo objasniti ovisi o nekom većem sustavu. Ima li tu kraja, postoji li neki sustav koji obuhvaća sve sustave? Koliko vas misli da postoji? Evo, javlja se dvoje hrabrih ljudi. Koliko vas misli da ne postoji? Nekolicina. Većina očito još uvijek razmišlja. Odgovor je da su obje skupine, za i protiv, u krivu. Važno je razumjeti zašto.