Tvrdila je kako se u uvjetima katastrofe ne može očekivati informirani pristanak (engl. informed consent, pojam spada u medicinsko-etičku domenu koja povezuje temeljne etičke spoznaje s kliničkom praksom. Bavi se pitanjima: poštovanja bolesnikove osobnosti, slobode mišljenja i odlučivanja, zaštite prava bolesnika u medicinskom postupku i biomedicinskom istraživanju, sudjelovanja rodbine, skrbnika ili bolesnikova zastupnika u etičkoj analizi i odlučivanju o bolesnikovu stanju, odnosa prema djeci, bolesnicima i osobama sa smanjenom sposobnošću rasuđivanja, usuglašavanja bolesnika i ispitanika za postupak i istraživanje, te komunikacije između zdravstvenih djelatnika i pacijenata. Kamen temeljac koncepcije informiranog pristanka je Nurnberški kodeks koji je proizašao iz Nurnberškog sudskog procesa nacističkim liječnicima 1947. godine, op.ur.) Doktorica Pou također je tvrdila kako liječnicima treba omogućiti da u kriznim situacijama najbolesnije ili najteže ozlijeđene pacijente - s onima koji su obuhvaćeni „ne oživljavaj“, odnosno DNR (do-not-resuscitate) protokolom – posljednje evakuiraju te da takvo postupanje treba postati standard medicinske skrbi koji ni u kojem slučaju ne bi povlačio za sobom gonjenje i tužbe civilnih vlasti. Riječ je, naime, o pristupu kojeg su ona i njezini kolege koristili u jezivim uvjetima općeg potopa. 
Doktorica Pou i njezini istomišljenici upravo u situaciji Memoriala te iz njezina naknadnog uhićenja - koje drži "ogromnom osobnom tragedijom" – crpe opravdanje za promjenu standarda skrbi tijekom krize. Međutim, čini se kako prava priča o traumatičnim događajima u danima Memorialove odsječenosti od svijeta nije u potpunosti ispričana. U protekle dvije i pol godine, naime, pribavila sam brojne prethodno nedostupne zapise, dokaze i dokumente te sam intervjuirala desetine ljudi izravno uključene u „Memorial dramu“ i istragu koja je potom uslijedila.
Spomenuti intervjui i dokumenti bacili su novo svjetlo na priču o doktorici Poe i njezinim kolegama. Sada je, naime, evidentno kako je u odluku o eutanaziranju pacijenata uključeno više medicinskih stručnjaka nego što se prvotno mislilo. Kada se imena iz toksikoloških izvješća i s obdukcije usporede s imenima iz dokumenata prikupljenih nakon Katrine, čini se kako je najmanje 17 pacijenata primilo smrtonosnu dozu morfija i sedativa midazolama tijekom dugog razdoblja čekanja na spasioce. Neki od tih pacijenata neosporno su bili veoma bolesni – do te mjere da najvjerojatnije ne bi preživjeli evakuaciju. Međutim, prema izjavama medicinskih stručnjaka koji su ih liječili u Memorialu, među njima je definitivno bilo zdravijih i otpornijih koji nisu zaslužili takvu smrt. Na navedeni zaključak također upućuje opsežna dokumentacija internističkih pregleda i obdukcije, koju su naručili istražitelji, a koja nikada nije javno objavljena. 

Tijekom istrage posjetila sam više događaja na kojima je sudjelovala Pou: dvije donatorske konferencije, tri stručne konferencije te brojne istupe na sudu u Louisiani. Prošle godine pružila mi se mogućnost da je intervjuiram - s time da je Pou pritom odbila razgovarati o detaljima smrti pacijenata koji su me najviše interesirali. Prema njezinim riječima odlučila je da ne razgovara o detaljima zbog tri nepravedna sudska procesa koji su se protiv nje u tom trenutku vodili te radi empatije prema onima koji je nisu tužili. Treba kazati kako je Anna Pou spriječila novinare da prisustvuju njezinim predavanjima o događajima tijekom Katrine te da se na Vrhovnom sudu u Louisiani usprotivila objavi dosjea o smrti 17 pacijenata u bolnici Memorial kojeg su na 50.000 stranica napisali pravosudni istražitelji. 
Cjelovitu istinu o tome što je Anna Pou učinila i zašto je to učinila vjerojatno nikada nećemo saznati. Međutim, argumenti koje žestoko zastupa – da medicinske djelatnike treba zaštititi imunitetom od eventualnog kaznenog gonjenja zbog mjera poduzetih tijekom krize te da spasilačke intervencije, uključujući evakuaciju, trebaju prvo obuhvatiti zdrave, a tek potom najbolesnije pacijente - zaslužuju pomnije razmatranje. To je posebno važno jer zdravstveni dužnosnici trenutačno rade na osmišljavanju posebnih protokola za donošenje sličnih teških i mučnih odluka - koje će se, u to nema sumnje, prije ili kasnije opet pojaviti - u uvjetima nepostojeće javne rasprave i neadekvatne znanstvene podrške.

Na nedavno održanoj „Nacionalnoj konferenciji za planiranje bolničkih kriza“ okupljene sudionike Anna Pou je upitala: "U kojem trenutku zdravstveni djelatnici mogu napustiti pacijenta koji vjerojatno neće preživjeti evakuaciju?" Priča o bolnici Memorial Medical Center otvara još neka važna pitanja: 
- Na koje pacijente preusmjeriti limitirane resurse? Tko o tome odlučuje? 
- Što doista znači fraza „maksimalizirati ukupno dobro za najveći broj ljudi“?
- Opravdava li prethodna fraza baš sve poduzete mjere? 
- Gdje se nalazi granica između „primjerene skrbi“ i „ubojstva iz milosrđa“? 
- Mogu li se liječnici i medicinske sestre smatrati odgovornima za postupanje u izuzetno teškim, gotovo očajnim okolnostima, pogotovo kada ih njihova vlada iznevjeri?