Diane Robichaux, jedna od LifeCareovih direktorica, (odbila je sa mnom razgovarati) prema navodima istražitelja u događaje se uključila oko 9.30 u jutro. U pratnji nekolicine LifeCareovih djelatnika spustila se do drugog kata kako bi upitala Susan Mulderick o tome kada će se evakuirati pacijenti LifeCarea sa sedmog kata. Prema Robichauxu Mulderick je rekla kako je "plan ne ostavljati žive pacijente iza sebe" te ju je uputila da porazgovara s Pou.

Iako je u razgovoru s istražiteljima Robichaux tvrdila kako se ne može točno sjetiti što joj je Anna Pou kazala, ipak je izjavila kako je ona razumjela da se pojedini pacijenti ''neće izvlačiti''. Također je izjavila kako Pou sigurno nije koristila riječ ''eutanazirati''. Na inzistiranje istražitelja rekla je kako joj se čini da je Pou koristila pojam ''ublažiti patnju'' opisujući što namjeravaju učiniti s pacijentima.

Diane Robichaux se prisjetila situacije kada joj je Pou kazala da pacijenti LifeCarea "nisu svjesni... ne odgovaraju na podražaje" ili nešto slično tome. Međutim, Robichaux je istražiteljima izjavila kako joj je ona odgovorila da to jednostavno nije istina te da je najmanje jedan LifeCareov pacijent - Emmett Everett, „čovjek od 180 kilograma“ – posve svjestan svoje okoline jer joj se toga jutra, kada mu je donesla doručak, obratio pošalicom: "Doktorice, kad ćemo konačno u akciju?"

61-godišnji muškarac, fizički radnik rođen u Hondurasu, hospitaliziran je u LifeCareu gdje je čekao na kolostomiju kako bi olakšao problem kronične opstipacije crijeva. Unatoč moždanom udaru koji ga je u dobi od 50 godina pretvorio u paraplegičara, prema svjedočenju medicinskih sestara koje su skrbile o njemu radilo se o osobi izrazitog smisla za humor i bogatog obiteljskog života koja se izrazito rijetko žalila. On i još trojica pacijenata LifeCarea na sedmom katu nisu spadala pod DNR protokol. 

Everettove cimerice već su davno spuštene na drugi kat kako bi se evakuirale helikopterima koji su ogromnim propelerima upuhivali osvježavajući povjetarac kroz prozore njegove sobe. Stoga je Everett više puta apelirao na medicinske sestre riječima: „ne dajte da me ostave.“ U zdravstvenom smislu, „tog jutra žalio se isključivo na laganu vrtoglavicu“ kazala je medicinska sestra LifeCarea doktorici Pou na što joj je ova odgovorila ''Bože dragi''. 

Steven Harris, LifeCareov liječnik, istražiteljima je kazao kako su se u raspravu tada uključile Cheri Landry i Lori Budo, medicinske sestre s odjela za intenzivnu njegu Memoriala (Landry i Budo odbile su razgovarati sa mnom o događajima tog jutra. Harris nikada nije odgovorio na moje pozive.) Tema njihove rasprave bio je Everett: pričali su o njegovoj kompleksnoj zdravstvenoj situaciji, o paralizi te o tome zašto je u trijažnom procesu razvrstan u "trojke". Prema navodima Diane Robichaux, spomenuta skupina zaključila je da je Everett suviše glomazan i težak za spuštanje niz stepenice, provlačenje kroz otvor strojnice te potom podizanje na helidrom. Tijekom sudske rasprave medicinsko osoblje koje je toga dana aktivno sudjelovalo u evakuaciji pacijenata čamcima i helikopterima gotovo jednoglasno je potvrdilo kako bi „sigurno našli načina da evakuiraju Everetta“. Također su kazali da im nitko nije ukazao na njega te da uopće nisu znali za „problem Everett“. 

Andre Gremillion, medicinski tehničar LifeCarea, istražiteljima je posvjedočio da je „liječnica u uredu“ (nije znao kako se Pou zove) upitala okupljene djelatnike može li netko objasniti Everettu – netko tko mu je doista blizak - da ga se neće evakuirati zbog prevelike težine. Potom ga je upitala: „Možeš li mu dati nešto za opuštanje... kako bismo mu lakše objasnili situaciju?'' Gremillion je istražiteljima rekao da je decidirano odbio da on bude taj koji će obavijestiti Everetta kako ''oni odlaze...a on ostaje." „Tada sam“, rekao je Gremillion, „posve poludio“. 
Gina Isbell, Gremillionova šefica i prijateljica te voditeljica LifeCareovih medicinskih sestara, potvrdila mi je kako je u 11 sati, u jednoj sobi, zatekla uplakanog i posve izbezumljenog Gremilliona. Unatoč njihovu odličnom odnosu Gremillion je projurio pokraj nje u hodnik ne rekavši pritom ni riječi. Isbell je shvatila da se nešto čudno događa pa je potrčala za njime te ga je nakon tridesetak metara zaustavila uhvativši ga za ruku. Odvukla ga je natrag u praznu sobu, a on je kontinuirano ponavljao: „Ne mogu to učiniti... ne mogu to učiniti.“ ''Učiniti što?'', upitala je Isbell. Kako Gremillion nije odgovorio na njezino pitanje, Isbell ga je pokušala utješiti. "Ne brini... sve će biti u redu", obratila mu se u nadi da će olakšati situaciju. "Sve će biti u najboljem redu."
Potom je Gina Isbell hitro pojurila u potragu za svojom šeficom Robichaux. „Što se događa?“ bijesno ju je upitala. "Spremaju li se učiniti nešto nažao pacijentima?"

"Nažalost, odgovor je potvrdan", Isbell se prisjeća razgovora s Robichaux koja joj je uplakana kazala: "Izgleda da naše pacijente neće evakuirati. Izgleda da ih namjeravaju ostaviti." S obzirom na to da su LifeCareovi menadžeri evakuirali kompletno osoblje - osim nekolicine iskusnijih liječnika i medicinskih sestara – Diane Robichaux je Ginu Isbell uputila na stražnje stubište kako bi bila sigurna da će biti same. U stubišnom prostoru bilo je poprilično mračno i tiho. Isbell je sjela na stepenice, sama, iscrpljena i vrlo uzrujana. Tijekom intervjua rekla mi je da je tada intenzivno razmišljala o svojim pacijentama prisjećajući se s krivicom obećanja koje je dala kćeri Alice Hutzler, 90-godišnje žene koja se u LifeCareu liječila od dekubitusa i bolesti pluća. Hutzler joj je bila omiljena pacijentica koju je od milja nazivala „gospođicom Alice“ te se posebno trudila ispuniti dano obećanje. U polumraku stražnjeg stubišta Isbell se sada molila da spasioci stignu prije nego Hutzler i ostali pacijenti umru.