Također na drugome katu, u sobi na kraju dugačkog hodnika u kojem su ležali pacijenti, Thiele i Fournier pokušavali su eutanazirati dvije mačke koje su vlasnici ostavili tijekom evakuacije. Nije im bilo jednostavno. Thiele je usmjerio iglu u srce mace koju je Fournier držala u rukama. U tijeku tog bizarnog procesa Thiele se prisjetio kako mu je Fournier rekla da je razgovarala s Mulderick koja je spominjala nešto u stilu "oslobađanja pacijenata iz bijedne situacije u kojoj su se zatekli" te da je ona rezolutno odbila sudjelovati u toj raboti (Fournier je odbila sa mnom razgovarati). Thiele joj je odgovorio kako je apsolutno razumije. Odvjetnik Susan Mulderick potvrdio je tijekom suđenja da je njegova klijentica doista zamolila liječnicu da pomogne kako bi se "pacijentima olakšala patnja", ali da pod tom frazom ni u kojem slučaju nije podrazumijevala eutanaziju.

Iako se nisu poznavali Anna Pou je u Thieleu vidjela odgovornu osobu zaduženu za događaje na drugom katu. Tijekom intervjua rekao mi je da ga je Pou decidirano obavijestila da se pacijenti treće kategorije neće evakuirati. Također mi je rekao kako je tada mislio da se radi o pacijentima na samrti koji zacijelo ne bi preživjeli transport. Pa ipak, prestravila ga je ideja da ih ostave same u mraku napuštene zgrade. Očekivao je, naime da će „životinje“ – kako je nazivao kriminalce i ostale sumanute pojedince koji su s oružjem u rukama patrolirali ulicama grada – prije ili kasnije provaliti u bolnicu u potrazi za lijekovima i drogama. Thiele je naš razgovor zaključio riječima: „U tom trenutku svi ljudski zakoni raspali su se poput kule od karata. Samo Božji zakon ostao je na snazi.“
„Mogu li vam ikako pomoći?“, navodno je više puta upitao Annu Pou. 
"Ne", odgovorila mu je. "Ne biste trebali biti ovdje."
"Doktorice, ne želim otići. Želim ostati ovdje i pomoći", ustrajao je Thiele. 

Kao iskusni liječnik, Thiele je tijekom godina specijalizirao palijativno liječenje te je bio certificirani coach u tom području medicinske skrbi. Tijekom intervjua kazao mi je kako je u tim kritičnim trenucima bio apsolutno svjestan činjenice da su njihove namjere - iako su mu se tada činile ispravne – u tehničkom smislu predstavljale klasični zločin. Također mi je rekao da je „cilj bilo usmrćivanje."

Odlučivši ostati, Thiele je ubrzo ugledao bočice morfija, midazolama i injekcije na stolu u blizini bankomata. Na drugom katu ostalo je tada još desetak pacijenata. Na sebe je preuzeo brigu o četirima pacijentima koji su ležali u blizini prozora – o trima starijim bijelim ženama i o gojaznom afroameričkom muškarcu. Osim plitkog disanja pacijenti nisu manifestirali druge znakove svjesnog života. Nisu odgovarali na njegove podražaje. Podigavši pogled, ugledao je Annu Pou i nekoliko medicinskih sestara nad pacijentima koji su ležali u hodniku. 
Iznenada se pokolebao. Okrenuo se prema Karen Wynn, voditeljici medicinskih sestara na odjelu intenzivne njege Memoriala koja je predsjedala etičkim povjerenstvom. „Smijemo li to učiniti?“, upitao je uglednu kolegicu. 

Tijekom intervjua sa mnom, kada je prvi puta javno obznanila vlastita iskustva u kriznom razdoblju nakon udara Katrine, Wynn je izjavila kako je „od prvog trenutka smatrala da o pacijentima treba brinuti 'do kraja' – kakav god taj kraj bio“. Priznala je kako se tih dana naslušala glasina o tome da će se pojedini pacijenti eutanazirati. No, navodno im nije vjerovala te je mislila da će se pacijentima pomoću jakih sedativa olakšati patnja. Tijekom intervjua Wynn mi je također kazala da se ni u jednom trenutku nije plašila ostati u bolnici iza 17 sati – konačnog policijski određenog roka za evakuaciju. Štoviše, rok joj je bio posve nebitan. Bitni su joj bili pacijenti radi kojih je namjeravala ostati sve dok su živi. Prema njenom iskazu, situacija se ipak promijenila kada joj je prezentirano zdravstveno stanje kritičnih pacijenata koji su, navodno, doista koračali na rubu života i smrti.