Potom mi je opisala konkretnu situaciju kada je starijoj ženi – otežanog disanja i u nesvjesnom stanju – ubrizgala morfij s midazolamom u cjevčicu za intravenoznu infuziju te ju je potom promatrala kako polagano kopni do smrti. Karen Wynn tvrdi kako ju ženina smrt nije suviše uznemirila, prvenstveno zbog njezinog užasnog zdravstvenog stanja. „Sve što smo im kao medicinari u tom trenutku mogli ponuditi,“ rekla mi je Wynn, „mirna je i dostojanstvena smrt. Dali smo im najbolje od sebe. Vjerujem da smo u datim okolnostima ispravno postupili."
Zatim je nastavila: "Ako u ovom slučaju govorimo o eutanaziji, tada je to nešto što činimo gotovo svaki dan... samo što to nazivamo drugim imenom."

Thiele je ostale pacijente na drugom katu tretirao morfijem i midazolamom u dozama većim od uobičajenih. Pritom ih je držao za ruku uvjeravajući ih kako je ''sve u najboljem redu.'' Većina pacijenata umrla bi u roku od nekoliko minuta nakon „tretmana“. Međutim, pretili Afroamerikanac nije.

Otvorenih usta, teško dišući, borio se za život Njegov smrtni hropac odzvanjao je hodnikom. Uvidjevši što se događa Thiele mu je hitro ubrizgao dodatnu dozu morfija. Potom se počeo moliti stavivši ruku na pacijentovo čelo. Karen Wynn i medicinska sestra uhvatile su ga za drugu ruku te su svi zajedno zapjevali: ''Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom..." Tako su zajedno molili da čovjek umre.

Unatoč tome, muškarac je nastavio disati. Wynn tvrdi da su i ona i kolege shvatili da je riječ o svojevrsnom „znaku s neba“. „Bog nam je pokazao da nije spreman“, rekla je Karen Wynn. Sjeća se kako su ga potom ugurali u otvor na zidu strojarnice radi konačne evakuacije. Thiele je drugačije opisao spomenute događaje: "Prekrili smo mu ručnikom lice...sve dok nije prestao disati.“ 

Kaže da je čovjek umro za minutu te da nije patio. "Svaka stanica u mome tijelu protivila se tome što sam činio", rekao mi je Thiele. Pa ipak, i dalje vjeruje da je u datim okolnostima ispravno postupio. "Svi su nas napustili...vlada, kompanija... svi. Očito je bilo da nitko neće brinuti o tim ljudima u trenucima njihova umiranja." Potom je dodao: ''Učinio sam isto što bih želio da netko drugi učini meni u obrnutim okolnostima''.

Thiele i Karen Wynn potvrdili su kako su njih dvoje, Anna Pou i ostale medicinske sestre zajednički prekrili plahtama mrtva tijela i prenijeli ih u kapelicu. Preostala tijela također su zamotali u plahte i smjestili na pod hodnika te u obližnje sobe. 
"Sve to učinili smo s velikim pijetetom", rekao mi je Thiele. "Nije bilo onako kako vjerojatno mislite da je bilo."

Tog poslijepodneva Memorialov dežurni patolog i voditelj laboratorija pročešljali su bolnicu - kat po kat - kako bi zabilježili gdje su smješteni mrtvi te kako bi se pobrinuli da nitko živ ne ostane u objektu. Na Annu Pou su naišli na sedmom katu, u društvu medicinske sestre, zaokupljenu intravenoznom infuzijom pacijenta na rubu života i smrti. Voditelj laboratorija je kazao istražiteljima da je Pou zatražila da joj pomognu premjestiti pacijenta. Međutim, sjećanje patologa drugačije je; on je zapamtio da joj je on ponudio pomoć na što ona nije reagirala, a kada je kasnije ponovio isto odgovorila mu je da hitno mora razgovarati s anesteziologom. 

Memorialov kirurg, doktor John Walsh, u razgovoru mi je rekao da je u trenutku silaska Anne Pou i patologa sjedio na klupi, suviše umoran da se bilo kuda kreće. Prema njegovu mišljenju, doktorica Pou je bilo vrlo uznemirena. Kada je sjela pokraj njega upitao ju je: "Što se događa? Nešto nije u redu?" Potom mi je kazao kako je Pou spomenula umirućeg pacijenta ili pacijente... ne sjeća se točno, te neke ljude koji su je ispitivali. 

Iako su se Walsh i Anna Pou poznavali kraće od godine dana, tijekom razgovora pojasnio mi je da je više puta svjedočio njezinoj posvećenosti i suosjećajnosti u odnosu s pacijentima. "Siguran sam da ste ispravno postupili", prisjeća se Walsh da joj je tada rekao. ''Ne brinite, sve će biti u redu''.