Potom se radna grupa pozabavila smrću na odjelu intenzivne njege na osmom katu. U srijedu 31. kolovoza Ewing Cook je pronašao pacijenticu Jannie Burgess u komatoznom stanju. Njezina medicinska dokumentacija jasno je pokazivala kako joj je u srijedu, između 14:10 i 15:35 sati, na temelju usmenih naredbi doktora Cooka čak sedam puta ubrizgano 15 miligrama morfija. Riječ je o dozi koja je otprilike sedam puta veća od maksimalne doze koju je ranije primala radi ublažavanja boli. Pa ipak, zbog toga što je ranije primala morfij te zbog uznapredovalog stadija karcinoma, ''...Jannie Burgess nije bila niti jasan niti jak slučaj'', napisao je Wecht u svojem izvješću. Njezinu smrt okarakterizirao je pojmom „nejasno“. 

Osim devet smrtnih slučajeva pacijenata na LifeCareovom sedmom katu i Burgess na osmom, radna grupa proučila je dodatnih trinaest smrtnih slučajeva Memorialovih i LifeCareovih pacijenata u lobiju drugog kata koje je zabilježio patolog Memoriala. (Iako su još neke smrtne slučajeve smatrali sumnjivima, istražitelji su prekinuli daljnju istragu zbog nedostatka dokaza.) Od spomenutih trinaest tijela devet ih je bilo pozitivno na midazolam, a četiri na morfij. Tijekom pretrage u bolnici su pronađeni dokumenti koji su ukazivali na velike količine morfija koje je primilo troje pacijenata - među kojima i Carrie Hall, žena koja se u srijedu navečer žestoko borila za život. Dokumenti su bili datirani na četvrtak 1. rujna, a potpisala ih je dr. Anna Pou.

Pa ipak, unatoč čvrstim i usuglašenim stavovima Wechta i Badena kako su pacijenti LifeCarea usmrćeni injekcijama, Minyard je tražio dodatne informacije radi konačne odluke. Odlučio je kompletnu dokumentaciju slučaja poslati trojici neovisnih stručnjaka. 
"Ubojstvo", zaključio je u svakom od devet slučajeva dr. Frank Brescia, onkolog i specijalist za palijativnu skrb. Do istog zaključka došao je dr. James Young, bivši glavni mrtvozornik Ontaria u Kanadi koji je u to vrijeme bio predsjednik American Academy of Forensic Sciences: "...analizirani pacijenti preživjeli su kritične faze prethodnih dana. S obzirom na to da su svi umrli u razdoblju od samo tri i pol sata te da su u njihovim tijelima pronađene velike količine morfija i midazolama, posve sam siguran kako je riječ o planiranom ubojstvu, a ne o slučajnosti."
Lokalni internist zaključio je kako dostupna medicinska dokumentacija – iako se doista radilo o teškim bolesnicima – nije ukazivala na sigurnu smrt u kratkom vremenu. U izvješću Minyardu internist se posebno osvrnuo na Emmetta Everetta napisavši kako je "... očito... da je Emmett Everett bio u stabilnom medicinskom stanju te da nije bilo nikakvih naznaka da bi uskoro mogao umrijeti". (Odvjetnik Anne Pou na sudu je tvrdio kako je Everett gotovo sigurno umro od zatajenja srca, a ne od prevelike doze lijekova.)

Kako bi što kvalitetnije zaključio Minyard je pokrenuo vlastitu istragu u sklopu koje je razgovarao s nekolicinom LifeCareovih djelatnika. Tijekom konverzacije najviše bi se usredotočio na „lik i djelo“ Anne Pou. Iako je nije osobno poznavao, dva mjeseca nakon uhićenja pomno je pratio njezino gostovanje u poznatoj emisiji 60 minutes kada je vrlo emotivno branila sebe i optužene medicinske sestre. "Želim da svi znaju da nisam ubojica", rekla je Pou voditelju. "Ne vjerujem u eutanaziju."

Nakon nastupa u emisiji 60 minuta pojedini kolege počeli su nazivati Minyarda i kritizirati ga zašto uopće istražuje slučaj kada, prema njihovu mišljenju, „slučaja zapravo nema“. Dan nakon emitiranja emisije na CBS-u American Medical Association izdala je priopćenje: "AMA, krovna udruga američkih liječnika, vrlo je ponosna na brojne medicinske djelatnike koji su se u kriznom razdoblju nakon udara uragana Katrine istaknuli herojskom hrabrošću i požrtvovanjem."

Tijekom intervjua Minyard mi je rekao da je imao „veliku potrebu da upozna Pou“, da s njom „pročavrlja na kavi“ te da „uđe u njen um kako bi bolje razumio njezin svjetonazor“. Također mi je kazao da je isto činio i ranije s osobama optuženim za zločin: ''Znanost je sjajna. Pa ipak, postoji trenutak kada morate zaroniti onkraj znanstvene spoznaje; morate se osloniti na vlastitu intuiciju." Shodno tome, nazvao je Anninog odvjetnika i zamolio ga da je dovode u njegov ured. 

Pou je sjela nasuprot Minyarda trenutačno ga zadivivši vlastitom markantnom pojavom. "Prava dama... prava šarmantna južnjačka dama", pomislio je. Na stolu u uredu ležala je Biblija, na jednom zidu visjelo je raspelo, a na drugim zidovima fotografije iz života njihovog rodnog grada. Ubrzo su otkrili da imaju mnogo zajedničkih prijatelja te su počeli razgovarati o pojedinim članovima Annine velike katoličke obitelji s kojima je Minyard – kako se pokazalo tijekom razgovora - bio veoma blizak. Na koncu su otvorili konverzaciju o njezinu pokojnom ocu, uglednom obiteljskom liječniku koji je bio posebno ljubazan prema Minyardu upućujući mu klijente kada je ovaj otvorio liječničku ordinaciju.

Tijekom jednosatnog razgovora Pou mu je kazala kako je u trenucima krize željela odagnati nepotrebnu bol i patnju kroz koju bi pacijenti prolazili. S obzirom na to da je susretu prisustvovao njezin odvjetnik, Minyard je pazio da joj ne postavlja izravna pitanja o tome što je činila. Uvjeti koje je opisala u Memorialu vratili su ga u dane koje je nakon Katrine proveo zarobljen u zgradi suda. Prisjetio se koliko su mu tada voda i hrana bili dragocjeni. Koliko je teško bilo zaspati dok se u okruženju pucalo kao da je ratno stanje. 

Tijekom intervjua Minyard mi je kazao kako nije suviše suosjećao s Annom Pou te da joj to nije želio pokazati. Vjerovao je da bi na njezinom mjestu pokušao spasiti barem Emmetta Everetta; da je sigurno postojao neki način da se krupnog čovjeka evakuira. 
Nekoliko dana kasnije, Minyard se za pomoć obratio Arthuru Caplanu, poznatom bioetičaru Sveučilišta Pennsylvania. Caplan je pregledao dostavljenu dokumentaciju nakon čega je zaključio kako je svih devet pacijenata LifeCarea na sedmom katu eutanazirano. Potvrdio je kako liječenje ''nije bilo usklađeno s prevladavajućim etičkim standardima palijativne skrbi SAD-a.'' ''Standardi jasno ukazuju'', napisao je Caplan, ''da smrt pacijenta nije i ne može biti konačni cilj liječenja''.

Pa ipak, unatoč mišljenju brojnih vrhunskih stručnjaka koji su redom tvrdili da je riječ o klasičnom ubojstvu, Minyard još uvijek nije bio siguran na koji način svjedočiti na sudu. Na koncu se konzultirao s još jednim patologom, dr. Stevenom Karchom koji je bio poznat po tome što je vlastitu karijeru doveo u pitanje zalažući se za tezu da količina lijekova pronađenih u tijelu žrtve nije direktno korelirana s količinama u tijelu neposredno prije smrti.