qLife

Pretraživanje

Newsletter

Knjiga mjeseca

Download Adobe Reader

Partneri









Tema mjeseca: qLife No.46: KLASICI VIII

Članak: Smtonosne odluke u bolnici "Memorial", Sheri Fink

download PDF



DNR protokol potpisuje liječnik, uvijek uz informirani pristanak pacijenta, opunomoćenika ili skrbnika. DNR protokol podrazumijeva da se pacijenta kojem je ustanovljeno zatajenje srca, pluća ili nekog drugog vitalnog organa ne oživljava. DNR protokol znatno se razlikuje od „slobodne volje“ koja prema zakonima Louisiane terminalno bolesnim pacijentima omogućava da unaprijed odbiju živjeti na aparatima. 

Međutim, tijekom nedavnog razgovora Deichmann mi je rekao kako je on drugačije interpretirao DNR protokol te da je smatrao kako DNR pacijenti – zbog teškog zdravstvenog stanja u kojem su se nalazili – imaju "najmanje za izgubiti" u usporedbi s drugim pacijentima. Ostali liječnici na sastanku složili su se s Deichmannovim planom. Radiolog Bill Armington rekao mi je kako je on tada smatrao da pacijenti koji odbijaju izvanredne postupke za produljenje života zapravo ne žele biti spašeni prije drugih - premda to nigdje ne piše u DNR protokolu na koji se pozivao. S obzirom na to da se dolazak spasioca očekivao svakog trenutka, te da nije bilo sumnje da će se svi pacijenti evakuirati, sudionici sastanka nisu suviše propitivali Deichmannovu odluku niti su je smatrali suviše važnom. 

Pa ipak, na tom razgovoru/dogovoru nedostajala je važna strana: zdravstvena tvrtka LifeCare Hospital of New Orleans koja je godinama unajmljivala sedmi kat Memoriala. Tvrtka LifeCare je upravljala "bolnicom u bolnici" te je skrbila za kritično bolesne ili ozlijeđene pacijente kojima je potrebna 24-satna njega i intenzivna terapija tijekom dužeg vremena. Tvrtka LifeCare posebno je bila poznata po izuzetno uspješnim rehabilitacijama pacijenata s umjetnim plućima koji nisu mogli samostalno disati. Prema tome, osnovni cilj LifeCarea ogledao se u pružanju pomoći pacijentima dok se dovoljno ne rehabilitiraju kako bi se vratili kući ili nekoj ustanovi za daljnju njegu. Dakle, jasno je kako to nije bio hospicij.

Jedinica s 82 kreveta zapošljavala je liječnike od kojih su mnogi radili i u Memorialu. Tvrtka LifeCare Hospital of New Orleans imala je vlastitu administraciju, medicinske sestre, farmaceute i nabavu. Osim toga, baštinila je vlastitu specifičnu filozofiju: maksimalno koristiti najsuvremeniju tehnologiju kako bi na životu održavali ostarjele i oslabljene pacijente. Horace Baltz, liječnik s najdužim stažem u Memorialu, pričao mi je o burnim neformalnim raspravama liječnika na temu „prekomjernog trošenja resursa na beznadne slučajeve“. „Previše resursa trošimo na 'purice'“, mnogi su tvrdili. ''Trebali bismo ih pustiti da odu u miru.''
 
Od sveukupno 52 pacijenta - koji su u trenutku udara Katrine boravili u LifeCareu – gotovo svi su bili nepokretni ili im je trebao električni respirator za disanje pa su očito bili izloženi značajnom riziku ukoliko bi bolnica ostala bez struje. Pa ipak, liječnici koje sam kontaktirala, a koji su prisustvovali sastanku s Deichmannom, tvrdili su kako se tada nije razgovaralo o evakuaciji pacijenata LifeCarea unatoč tome što su mnogi među njima istovremeno radili u Memorialu i LifeCareu. 

U poslijepodnevnim satima prvog dana krize helikopteri obalne straže i privatnih kompanija hitne pomoći počeli su slijetati na stari zapušteni helidrom na vrhu osmokatne garaže smještene odmah pokraj bolnice. Piloti su bili vidno nestrpljivi – širom grada njihovu pomoć očekivali su deseci tisuća ljudi. Djelatnici intenzivne njege smještene na osmom katu bolničke zgrade prvi su započeli evakuaciju: ''Hajde! Brzo! Helikopteri čekaju!"

Međutim, evakuacija nije bila nimalo jednostavna. Štoviše! Spontano skrpani timovi liječnika, medicinskih sestara i članova obitelji vodili su - vrlo često i nosili - pacijente Memorijala niz stepenice u slobodno krilo bolnice gdje su ih s jedinim liftom koji je još radio prevozili na drugi kat. Potom su sa svakim od njih – uglavnom na nosilima – morali proći kroz omaleni otvor veličine jednog četvornog metra do strojarnice kako bi na koncu došli do obližnje garaže. No, golgota ni time ne bi završila. Pacijente bi potom smjestili u traktorsku prikolicu te bi ih u prikolici vozili do vrha garaže. Ni tu nije bio kraj. Da bi stigli do starog i derutnog helidroma morali su još prijeći preko dva strma metalna stepeništa. 

© 2006 Novem izdavaštvo d.o.o. info@quantum21.net | Krepelnik Graftwerk | XHTML | CSS | CMS | web dizajn |

Uvodnik

Članci

Misao tjedna