Kako sam prethodno napisala, Anna Pou i njezini suradnici izvodili su tzv. trijažu. Pojam trijaža prvi su koristili Francuzi za proces sortiranja zrna kave. U medicinske svrhe prvi ga je počeo koristiti barun Dominique-Jean Larrey, Napoleonov glavni kirurg. Danas se metoda trijaže koristi u svim kriznim situacijama i katastrofama kada broj ozlijeđenih premaši raspoložive resurse. Međutim, veoma čudi što u zajednici medicinara i etičara još uvijek nije postignut konsenzus o pravilima prema kojima bi se u praksi odvijala implementacija te metode. Medicinski radnici najčešće se vode motom postizanja „što većeg dobra za što više ljudi“. Pa ipak, debata o tome kako to postići te što "najveće dobro za najveći broj ljudi" uopće znači još uvijek nije okončana. Je li riječ o spašenim životima? O spašenim godinama života? O spašenim godinama „najbolje kvalitete života“? Ili nečem sasvim trećem? 

Stručnoj javnosti poznato je barem devet trijažnih sustava. Većina ih se oslanja na premisu da osobe s relativno lakim ozljedama čekaju dok se pacijenti s teškim ozljedama liječe. Međutim, neki sustavi uvode novu kategoriju pacijenata: osobe s malim šansama za preživljavanje (uzevši u obzir raspoložive resurse). Riječ je o kategoriji koja se najčešće pojavljuje u slučajevima devastirajućih kriznih događaja koji generiraju izuzetno mnogo ozlijeđenih i mrtvih, primjerice, napad raketom na vojni kamion u zaraćenom područja kada imamo puno više teško ozlijeđenih i mrtvih negoli raspoloživih liječnika i sestara.

U kontekstu Memoriala odmah treba reći kako se Anna Pou nije educirala za provođenje trijažnog procesa te se stoga nije vodila bilo kojim specifičnim protokolom trijaže. Kasnije je tvrdila kako insinuacije nisu točne te da je smišljeno pokušavala učiniti „najviše dobrog“ s ograničenim resursima na raspolaganju. Pa ipak, odluka da najteži pacijenti idu posljednji povlačila je sa sobom poprilične rizike – trebalo je predvidjeti kako će se koji pacijent ponašati što nije moglo biti drugačije doli neprecizno i pristrano. Primjerice, u jednoj znanstvenoj studiji koja se bavila metodom trijaže različiti iskusni spasioci – koji nisu znali jedni za druge - zamoljeni su da kategoriziraju iste pacijente. Rezultat je bio porazan jer se odgovori uopće nisu podudarali. Osim toga, treba imati na umu da se uvjeti pacijenta u trenutku mogu drastično promijeniti; nerijetko se događa da se iznenada pojave resursi kojima se mogu spasiti prvotno „neizlječivi“ pacijenti. Nakon početnog rangiranja važnost ponovnog procjenjivanja i kategorizacije svake osobe u praksi se veoma lako zaboravlja. 

Nakon što su helikopteri u više naleta spasili neke LifeCareove pacijente, avion predsjednika Busha Air Force One preletio je New Orleans kako bi iz prve ruke snimio razaranje Kattrine. Nakon toga naleti helikoptera više nisu bili tako česti. Tijekom intervjua Anna Pou mi je kazala kako je od nekoga čula da se Obalna straža preusmjerila na spašavanje ljudi po krovovima zgrada. U međuvremenu, preostali pacijenti Memoriala preznojavali su se na donjim katovima bolnice i u garaži čekajući da konačno odu.
 
Brojni liječnici i sestre medicinsku brigu o pacijentima zamijenili su fizičkim nošenjem i ukrcavanjem ljudi u helikoptere i plovila. Vera LeBlanc, pacijentica LifeCarea čiji je sin Mark organizirao i vodio flotu „zračnih brodica“ koja je stigla satima ranije, nalazila se među pacijentima u lobiju drugog kata. U njezinoj dokumentaciji jasno je pisalo kako je riječ o osobi koja je prije desetak godina aktivirala DNR protokol kako liječnici u slučaju zatajenja srca ne bi inicirali oživljavanje. Mark LeBlanc naumio je ukrcati majku na jednu od brodica s kojima su on i supruga doplovili do bolnice. Međutim, kada su pokušali ući na drugi kat osoblje ih je blokiralo, a liječnici su im jasno stavili do znanja da Vera ostaje s njima. "Vraga ostaje," odbrusila im je Sandra. Markova i Sandrina spremnost na borbu do „posljednje kapi krvi“ brzo je ohladila liječnike koji su im potom dopustili da evakuiraju Markovu majku. 

U hodniku koji je vodio ravno do LifeCareova odjela na sedmome katu kći jedne pacijentice, Angela McManus, uspaničila se kada je čula djelatnike kako raspravljaju o spornoj odluci vezano za DNR pacijente. Očekivala je da će njezina krhka 70-godišnja majka Wilda uskoro biti spašena. Međutim, majka je podlijegala DNR protokolu. "Želim hitno poništiti taj protokol", Angela je preklinjala osoblje LifeCarea. No, kako je kasnije kazala, rečeno joj je da u tom trenutku nije bilo službene osobe koja bi mogla tako nešto učiniti. 

Do srijede poslijepodne dr. Ewing Cook posve se fizički i psihički iscrpio. U tom trenutku, prljav i neuredan, nimalo nije nalikovao uglednom 61-godišnjem pulmologu. Štoviše, za pasom je nosio poluautomatsku Berettu, ali ne zbog Katrine već zbog toga što je čuo za silovanje u neposrednoj blizini bolnice (službena izvješća nisu potvrdila navode). S obzirom na to je prebolio čak dva srčana infarkta, Cook nije mogao nositi pacijente po nesnošljivoj vrućini.