Tog poslijepodneva Cook je stajao na rampi za kola hitne pomoći zureći u madrac koji je plutao Napoleonovom avenijom. Njime su „upravljala“ dvojica mladića, a između njih ležala je vidno bolesna i iscrpljena crna žena. Tada je netko glasno uzviknuo: "Bolnica je zatvorena... Ne primamo nikoga!"

René Goux, izvršni direktor bolnice, kasnije mi je kazao kako je iz sigurnosnih razloga odlučio potencijalne pacijente, koji su „plovili“ prema Memorialu, preusmjeriti na suho i sigurno područje devet blokova južnije. Medicinski djelatnici inzistirali su na tome da se žena na madracu zaprimi te da se muškarcima, koji su je pratili i zbog nje plivali u otrovnoj vodenoj stihiji, odbije molba da ostanu uz nju. No, ništa korisno nisu postigli. Međutim, kada se uskoro u improviziranoj barčici na rampi pojavio mladi bračni par s dvoje male djece, te nakon što im je poručeno da „produže dalje“, situacija je dramatično eskalirala. Bryant King, jedan od rijetkih liječnika Afroamerikanaca u Memorialu, posve je izgubio živce. 

"Ne možete to učiniti!", viknuo je King na Gouxa. „Morate pomoći ljudima! To je vaša dužnost!“ Pa ipak, mlada obitelj je odbijena.

O spomenutom incidentu Cook mi je rekao sljedeće: „Čini mi se kako je King izgubio dodir sa stvarnošću. U tom trenutku Memorial više nije bio bolnica već puko sklonište u kojem je bilo sve manje zaliha te ga je trebalo što prije napustiti“. Cook se također veoma brinuo zbog kriminalaca koji su navodno pljačkali po susjedstvu te su u bolnicu mogli doći zbog lijekova i materijalnih dragocjenosti. 

S obzirom na to da se zbog zdravlja povukao iz kliničke prakse, Cook je prihvatio ponudu uprave da preuzme mjesto glavnog bolničkog administratora – otprilike tjedan dana prije udara Katrine. Do tada je radio na osmom katu, na odjelu intenzivne medicinske skrbi. Toga poslijepodneva stepenicama se polako uspinjao upravo prema osmom katu kako bi provjerio što se tamo događa. Većina pacijenata evakuirana je u utorak, dan ranije. Međutim, nekolicina koja je podlijegala DNR protokolu još uvijek je bila tamo. 

"Što se ovdje događa?", upitao je četiri medicinske sestre koje je zatekao na odjelu. ''Koga ste ostavili? '' Sestre su ukazale na 79-godišnju pacijenticu Jannie Burgess koja je bolovala od uznapredovalog karcinoma maternice i zatajenja bubrega. Pacijentica je bila bez svijesti te je primala morfij za bolove. Bila je toliko natečena od raznih tekućina prouzročenih bolešću da je težila gotovo 180 kilograma.

Tijekom intervjua Cook mi je prezentirao na koji način je tada promišljao:
- S obzirom na to koliko mu je bilo teško uspinjati se stepenicama po vrućini, mislio je da se neće uspjeti vratiti na odjel intenzivne skrbi, 
- S obzirom na to da su djelatnici bili posve iscrpljeni, te da je pacijentica težila 180 kg, nije vjerovao da ju mogu spustiti šest katova niže, 
- Vjerovao je da su medicinske sestre koje se skrbile o njoj potrebnije negdje drugdje.
- Procijenio je da bi pacijentica – u najboljim okolnostima – poživjela maksimalno dan ili dva.

Tada je počeo promišljati o tome što učiniti; o ubrizgavanju morfija, snažnog opijata koji se obično koristi za ublažavanje jakih boli, a u većim količinama usporava disanje te dovodi do smrti.