Uvodnik: qLife No.49: SAMOORGANIZACIJA I ADAPTIVNO LIDERSTVO

Marko Lučić Marko Lučić, urednik i član uprave stručnog časopisa qLife i portala Quantum21.net.

Pisanje uvodnika novog qLifea vodi me uvijek kroz slično - dijelom bolno, a dijelom uzbudljivo - iskustvo stvaranja novog entiteta protkanog novim znanjima, interpretacijama i informacijama moderne znanosti liderstva i menadžmenta. Iskustvo je djelomice bolno jer traži da se na tri tekstualne kartice sažme iznimno široka tema o kojoj se može danima raspravljati. Opseg uvodnika, dakle, traži odbacivanje odnosno metaforičko „ubijanje“ mnoštva dubokih uvida. A to, vjerujte mi, doista boli. 

Potom, pri kraju procesa rađanja teksta osjećaj uzbuđenja polako počinje mijenjati situaciju u pozitivnom smjeru. Novo „biće“, koje u sebi nosi jedinstvenu znanstveno-filozofsku poruku, spremno je realizirati vlastitu misiju, otisnuti se u svijet i pronaći baš onu osobu kojoj će pomoći u njezinom jedinstvenom procesu stvaranja smisla – osobnom razumijevanju liderstva. A to, vjerujte mi, doista usrećuje.    

Pisanje uvodnika novog qLifea dodatno je osnažilo opisanu dihotomiju; odbacivanje i „ubijanje“ brojnih detalja koncepcija samoorganizacije i adaptivnog liderstva dodatno boli i ushićuje jer je riječ o suštinski važnim koncepcijama – radikalno odmaknutim od tradicionalne komandno-kontrolne paradigme - koje će obilježiti budućnost naše znanstveno-stručne discipline i prakse u godinama pred nama!   

Koncepcija samoorganizacije nastala je u procesu zamjene mehanicističkog svjetonazora organskim koji organizacije poistovjećuje sa živim sustavima, a ne sa strojevima. Koncepcija je sve samo ne „nova“; utemeljena je na prirodnom biološkom fenomenu samoorganiziranja kojeg do nedavno nismo primjećivali jer nas nije interesirao, iako je oduvijek postojao – još od samog začetka života. U domeni liderstva samoorganizacija propituje i kritizira tradicionalna uvjerenja o bezgraničnoj moći kontrole i predviđanja te posebno o odnosu uzroka i posljedice koji se – unatoč recentnim spoznajama teorije kompleksnosti - banalizira i smatra „lako predvidljivim“. U kompleksnim sustavima, naime, „logične“ intervencije linearnog mindseta najčešće ne funkcioniraju. 
 
Samoorganizacija osporava tradicionalne postavke o ulozi lidera te o tome kako se organizacija zapravo stvara. U tome se oslanja na biologiju koja podsjeća da svi živi sustavi - od rođenja do smrti - iskazuju prilagodljivost, fleksibilnost, otpornost, učenje, inteligenciju i samoodržanje. Jata ptica i riba, rojevi kukaca, kolonije termita ili prometni zastoji manifestacije su sinkroniziranog i vrlo uređenog ponašanja kojim ne upravljaju lideri ili menadžeri nego nekolicina jednostavnih, lokalno usmjerenih pravila koja se odnose isključivo na ponašanje jedinke u odnosu na ponašanje susjeda. Prema tome, priroda nam jasno pokazuje kako se koordinacija događa bez izvanjski nametnutog i prethodno usklađenog plana – izravno prkoseći tradicionalnom zapadnjačkom vjerovanju u neophodnost vanjskog autoriteta. 

U samoorganizirajućim sustavima promjene nisu problematične intruzije nego velika organizacijske snaga. Strukture i rješenja nisu drugo doli privremeni entiteti. Članovi sustava i resursi spontano se okupljaju radi pokretanja inicijativa i odgovora na nove disrupcije i prijetnje iz okruženja. Eksperimentiranje je normalno i poželjno. U ljudskim samoorganizirajućim sustavima lideri se spontano javljaju (i spontano povlače), prema potrebama trenutka, unutar „tankih“ upravljačkih sustava s vrlo malo razina, ovisno o tome raspolažu li potrebnim informacijama i kreativnim rješenjima koje ostatak grupe podržava. Ostali ih slijede prema vlastitom izboru, na temelju osobnog povjerenja i procijenjene pouzdanosti, a ne na osnovi njihova formalnog autoriteta. Uključenost i participacija vrlo su bitni pa im se posvećuje iznimna pažnja.  

Promotrite li pomnije, u kolosalnom raspadu tradicionalnog komandno-kontrolnog liderstva koje upravlja Covid-19 krizom lako ćete uočiti mindset koji direktno prkosi osnovnim postulatima samoorganizacije. Od samog početka lideri su krenuli stranputicom: umjesto da uključivanjem i participacijom podrže prirodne procese stvaranja novih centara promišljanja - radi inovativne interpretacije novih spoznaja - pokrenuli su rigidnu difamaciju i cenzuru. Umjesto da vode računa o ograničenim dosezima kontrole, pokrenuli su dosad neviđeno mikromenadžiranje. Umjesto da uvaže promišljanja drugih stručnjaka - koje su ljudi počeli slijediti prema vlastitom izboru, na temelju osobnog povjerenja i procijenjene pouzdanosti, a ne na osnovi formalnog autoriteta – oni su ih putem medija demonizirali. Na koncu, zbog svoje umišljenosti i velikog ega, odbili su učiti pa su stoga nastavili ponavljati stare greške.   

No, to nije sve. Čini se kako nam najgore tek dolazi jer lideri upravljaju epidemijom kao da je riječ o tehničkom, a ne adaptivnom izazovu čime nesvjesno potiču ogromne tenzije koje bi lako mogle eskalirati u ozbiljne sukobe. Razlika u pristupu ogromna je: rješavanje tehničkih izazova zahtijeva britak um i specifičnu znanstveno-stručnu ekspertizu dok se rješavanje adaptivnih izazova temelji na razumijevanju da su adaptivni problemi inducirani različitim osobnim vrijednostima na osnovi kojih (dvije) različite skupine stvaraju i podržavaju različitu racionalnost. 

U takvim uvjetima optimalno rješenje moralo bi proizaći iz domene optimalnog balansa koji vodi računa o vrijednosnim potrebama obiju grupa ljudi. Unilateralno nametanje kontrole – o tome smo već pisali u prethodnim brojevima - jednostavno ne može mirno završiti. Jer, kako kaže jedan od osnovnih postulata samoorganizacije, „što snažnije upireš sustav u njemu neželjenom smjeru, to će ti sustav snažnije odgovoriti“. Reakcija će biti jednako snažna kao akcija. Posve prirodno i očekivano. Istinski lideri morali bi to znati.