Adaptivne promjene: što je esencijalno, a što se mijenja?

Ronald A. Heifetz, Otto Scharmer Ronald A. Heifetz direktor je Center For Leadership na Sveučilištu Harvard, predavač i poslovni savjetnik velikog međunarodnog iskustva. Njegova knjiga Leadership Without Easy Answers doživjela je nedavno  dvanaesto izdanje. U koautorstvu s Martyjem Linskyjem izdao je i bestseler Leadership on the Line: Staying Alive Through the Dangers of Leading. 

Otto Scharmer, redoviti profesor na MIT Sloan School of Management i izvanredni profesor pri Center for Innovation and Knowledge Reserch u Helsinkiju. Suosnivač je SoL-a i ELIAS-a, programa za razvoj liderstva pri UN Global Compact. Autor je kapitalnog djela Theory-U: Leading from the Emerging Future.  
 

CIJELI TEKST


Ronald A. Heifetz direktor je Center for Public Leadership na John F. Kennedy School of Government Sveučilišta Harvard. Posljednjih četrdeset godina bavi se razvojem teorije liderstva i metoda za razvoj lidera. Osnovna svrha njegova rada osmišljavanje je učinkovitih strategija i taktika za mobilizaciju adaptivnog pristupa u javnim, profitnim i neprofitnim organizacijama. Njegovi tečajevi liderstva nesumnjivo su među najcjenjenijima i najpopularnijima u svijetu. Autor je svjetskog bestselera „Leadership Without Easy Answers“, knjige koja je do danas doživjela čak 15 izdanja. Kao bivšeg docenta kliničke psihijatrije na harvardskom Medicinskom fakultetu, Heifetza je sudbina usmjerila u sasvim drugačije vode od onih za koje se spremao – umjesto da se bavi područjem za koje se školovao, Heifetz danas intenzivno surađuje s liderima u vladama, profitnim i neprofitnim organizacijama širom svijeta. Njegove radionice i seminari s upravnim odborima i liderskim timovima usredotočene su na funkcioniranje lidera i menadžera u procesu poticanja i podržavanja tzv. „adaptivnih promjena“. 

Dijalog s Ronaldom Heifetzom dio je globalnog projekta intervjuiranja 25 vodećih svjetskih stručnjaka na području liderstva, menadžmenta i organizacijskog razvoja pod pokroviteljstvom savjetničke kuće McKinsey & Company i Društva za organizacijsko učenje (SoL – Society for Organizational Learning). Transkripti intervjua dostupni su na mrežnim stranicama dialogonleadership.org.
 
C. O. Scharmer: Profesore Heifetz, kojim se temeljnim pitanjima bavite u vašem radu? Što vas je ponukalo da se usmjerite na liderstvo?

I. Što je esencijalno, a što se mijenja?

Ronald Heifetz: Živimo u vremenima velikih prilika i velikih promjena. A velike tranzicije uvijek potiču ljude da se temeljito preispitaju: što je esencijalno, a što potrošeno pa se stoga treba mijenjati? Što nam je dragocjeno, a što nam ipak nije toliko vrijedno? Ne možemo koračati prema budućnosti i koristiti brojne mogućnosti suradnje s novim kulturama, idejama, sustavima vrijednosti i gospodarstvima ako prethodno ne otpustimo elemente prošlosti koje – mnogi od nas - smatraju dragocjenima. 

Brojni stručnjaci liderstva i menadžmenta skloni su entuzijastično i optimistično naglašavati velike mogućnosti koje se kriju u promjenama, globalnom i održivom svijetu, širenju kolektivne svjesnosti i sustavima međuovisnosti. Riječ je o vrlo uzbudljivim procesima među kojima je zasigurno najintrigantnije kolektivno uzvišenje svijesti. Također je veoma intrigantno stvaranje sustava međuovisnosti gospodarskih, političkih i kulturnih obilježja, a ne samo vjerskih i duhovnih. 

Međutim, stvari nisu tako jednostavne kakvima se isprva čine jer je prekrasna vizija o kojoj govorim namijenjena prvenstveno pobjednicima. Jer, čak i oni pojedinci koji apsolutno i rezolutno podržavaju promjene ni sami ne znaju što sve moraju izgubiti radi „sjajne“ budućnosti. Riječ je vrlo bitnom elementu koncepcije adaptabilnosti sažetom u ključnom pitanju: što vam je bitno, a što možete mijenjati? 

U stručnoj literaturi o liderstvu i menadžmentu često ćete naići na tvrdnje da se "ljudi opiru promjenama" te da ih "promjene plaše." Mislim da su obje pogrešne. Primjerice, vjerujem da su dobitnici na lotu sretni kada osvoje milijun ili deset milijuna dolara jer znaju da će im se život stubokom promijeniti. S obzirom na to da će promjena stvoriti bolje životne uvjete dobitnici je očekivano pozdravljaju. Nisam čuo da je dobitak ikada vraćen. Promjene su teške i zahtjevne samo onda kada u sebi nose mogućnost gubitka. Prema tome, mogućnost gubitka – osnažena strepnjom, strahom i tjeskobom – zapravo stvara otpor. 

Mnogi lideri (pre)često podcjenjuju stvarni izvor otpora: veliku bol prilagodbe. Umjesto razumijevanja i poštivanja „boli promjene“, svisoka se obraćaju ljudima nazivajući ih „uskogrudnima“, „kratkovidnima“ ili samo „sebičnima“ jer misle o vlastitim interesima. No, riječ je o posve pogrešnom pristupu ljudskoj motivaciji: svaki čovjek - unutar vlastitih mentalnih modela i vlastita života – pokušava održati ono što smatra dragocjenim i promijeniti ono što ne smatra vrijednim. Ima li netko tko se ne opire kada mu nešto što on smatra vrijednim pokušavate otrgnuti iz ruku? 

Kao liječnik i medicinar, godinama sam radio u hitnoj službi velike gradske bolnice. Tamo sam, poput mnogih liječnika na hitnom odjelu, jednoga dana liječio ženu koju je premlatio suprug zlostavljač. Tada sam prvi puta doživio nešto vrlo interesantno: nisam ju uspio nagovoriti da iskoristi specifične usluge koje bi joj zasigurno pomogle da se izvuče iz grozne situacije. Nisam joj uspio pomoći da uvidi kako postoji niz novih mogućnosti koje bi joj osigurale kvalitetniji život - nove odnose s normalnim ljudima umjesto s endemskim zlostavljačem. Nažalost, žena se odupirala mojim pokušajima jer sam suviše banalno prilazio njezinoj kompleksnoj lojalnosti s kojom je odrasla i živjela cijeloga života. Zadirao sam u njezinu ljubav prema jednom ili oba roditelja koji su je vjerojatno također fizički zlostavljali. Osvijestiti lojalnost koju žena osjeća prema izvoru neadekvatne ljubavi izuzetno je teško. Od nje se očekuje da zakorači u veliku prazninu - u svijet koji smo mi iskusili i znamo da je moguć. Međutim, s njome nije tako; žena o kojoj pričam takav svijet nikada nije iskusila pa ne zna da postoji. 

Zlostavljana žena zna samo to da je njezin suprug ponekad doista predivno biće: najslađe, najljubaznije i najnježnije na svijetu. Voditi ljubav s njime ponekad je doista fantastično iskustvo. Ponekad joj kupuje ruže. A ja sam joj ponudio da sve to izgubi. Zašto bi me poslušala? Zato što sam joj ja rekao da je s druge strane brda trava zelenija. Nažalost, ona nikad nije bila na drugoj strani brda pa ništa ne zna o travi koja se tamo nalazi.