Poticanje prirodne tendencije samoorganiziranja

Richard Knowles Richard Knowles, doktor znanosti, pisac, predavač i poslovni savjetnik, autor knjige Leadership Dance i dugogodišnji predsjednik Center for Self-Organizing Leadership.

Svaki živi sustav na ovome svijetu pod utjecajem je prirodne tendencije „samoorganiziranja“. Fenomen samoorganizacije u prirodi se manifestira na svim razinama postojanja, od najsitnijih bakterija do velikih ekosustava. Za potrebe ovog teksta pojam „sustav“ jednostavno ću definirati kao „skup sličnih entiteta“ ili, još jednostavnije, kao bilo koju „grupu entiteta“. Budući da su entiteti o kojima pišem uvijek na neki način međusobno slični, podarimo li im čak i rudimentarnu svjesnost, vremenom će razviti neku vrstu zajedničkog identiteta koji će ih odvojiti od drugih entiteta. 

Ljudi na svojoj koži doživljavaju prirodnu tendenciju samoorganizacije prilikom brojnih okupljanja radi konverzacije, rada ili igre. Riječ je o sveprisutnoj, sveprožimajućoj i vrlo suptilnoj pojavi koja se zbog navedenih obilježja vrlo često uopće ne primjećuje. No, to ne znači da ne postoji. Ljudi se neprestano samoorganiziraju oko svega što im je važno.

Dakle, radi se o vrlo bitnom i vrlo suptilnom fenomenu koji nalikuje podvodnim strujama. Tijekom međusobne konverzacije, na neformalnim (obitelj, prijatelji) ili formalnim (radni timovi) okupljanjima, ljudi se obično nesvjesno prepuštaju tom nevidljivom, a svrhovitom prirodnom toku. Mnogi od nas – kao lideri i menadžeri višegodišnjeg praktičnog iskustva – u nastojanju da odradimo zadatke i realiziramo zacrtane ciljeve nebrojeno puta pokušali smo nametnuti vlastitu volju djelatnicima – tradicionalnim komandno-kontrolnim pristupom. Odmah ću naglasiti: to što smo činili (i još uvijek činimo) zasigurno nije nešto što bismo mogli nazvati „svrhovitim angažmanom prirodne tendencije samoorganizacije“ već upravo suprotno, takvo postupanje prije bismo mogli okarakterizirati kao „mehanicističko, nesvrhovito nametanje neprirodnih metoda na proces samoorganizacije“. Metaforički rečeno, korištenje komandno-kontrolnog pristupa u praksi nalikuje pokušaju uklanjanja zavojitog toka rijeke kako bismo je natjerali da teče onako kako mi želimo. Samoorganizacija egzistira u svim organizacijama – svo vrijeme. Samo što je lideri i menadžeri nesvjesno blokiraju.

Opsežna literatura o liderstvu i menadžmentu uglavnom se bavi tehnikama i metodama nametanja vlastite volje prirodnoj sklonosti samoorganiziranja radi realizacije predeterminiranih ciljeva. Većina lidera i menadžera žudi za stabilnošću, pouzdanošću, predvidljivošću i kontrolom u svojim organizacijama. Zahtijevati ovakve kvalitete bitno je u slučaju upravljanja strojevima poput zrakoplova, automobila ili broda. No, primijenjen na ljude u organizacijama – u slučaju vođenja živih sustava - mehanicistički pristup neizostavno će ugušiti željenu svrhovitost, vitalnost, energičnost i kreativnost sustava. Prema komandno-kontrolnom liderstvu i menadžmentu ljudi se u organizacijama samoorganiziraju nesvrhovito. Zbog toga ljudi postaju letargični, ne reagiraju na nove informacije i opiru se promjenama. Takve organizacije funkcioniraju na premisi da su one svojevrsni mehanizmi koje treba forsirati i gurati u smjeru realizacije prethodno zamišljenih ciljeva. Zapravo, ponašaju se kao svojevrsni nezdravi, tromi i pasivni živi sustavi. Zbog loših konačnih performansi, velikih napora koje treba ulagati kako bi se biznis uopće odvijao, neodrživosti i blokiranja samoorganizacije, opisani stil liderstva nesporno izaziva ogromne frustracije u organizacijama širom svijeta. 

Otprilike od ranih 1960-ih u stručnoj literaturi počelo se mnogo pisati o timovima i timskom radu te o tome kako neki timovi postižu nevjerojatne podvige i nezamislive rezultate. Pojedinci vješti u čitanju između redaka brzo će shvatiti da se u osnovama njihovih izuzetnih performansi krije oslobođena prirodna sklonost samoorganizaciji. 

Kao lideri i menadžeri uvijek imamo mogućnost i priliku „priključiti se“ na tu prirodnu sklonost samoorganiziranju, a to možemo učiniti na dva osnovna načina: svrhovito ili nametanjem vlastite volje. Kontekst situacije definitivno bitno utječe na naš odabir prikladnog pristupa. Pa ipak, jasno je da će konačne performanse zasigurno biti bolje ako više vremena provedemo u modusu svrhovitog korištenja prirodne tendencije živih sustava za samoorganiziranjem. Što, naravno, ne isključuje i suprotne situacije kada učinkovito liderstvo zahtijeva nametanje volje radi realizacije ciljeva. Dakle, u kontekstu navedenog pitanja doista se ne radi o "dobrom" ili "lošem" već o tome da odaberemo najučinkovitiji pristup: u specifičnoj situaciji i specifičnom trenutku. Ne smijemo zaboraviti da je liderstvo u velikoj mjeri situacijsko. 

Iako je većina lidera i menadžera vremenom naučila koristiti komandno-kontrolni pristup upravljačkim procesima, rijetki među njima znaju svrhovito koristiti prirodnu sklonost samoorganizaciji - latentno prisutnu u svim živim sustavima. Surađujući s njima, vremenom sam shvatio kako su redovito nesvjesni vlastite kompetencije tj. da intuitivno osjećaju kako će ih komandno-kontrolno liderstvo – dugoročno gledano – zacijelo odvesti u stranputicu. 


Saznajte više u novom qLifeu...