Samoorganizacija i kompleksnost: jesu li organizacije doista živi sustavi?

Douglas Griffin Douglas Griffin, poslovni savjetnik, coach i profesor na Complexity & Management Center Sveučilišta Herdfordshire. Autor je bestselera The Emergence of Leadership: Linking Self-Organization and Ethics.   

U ovom članku osvrnut ću se na radove znanstvenika koji tvrde da nam teorija kaosa i teorija kompleksnosti – preko fenomena samoorganizacije i nekih drugih fenomena – omogućuju da organizacije počnemo poistovjećivati sa živim sustavima. Stručnjaci koji prihvaćaju i zagovaraju takav pristup smatraju da kombiniranjem sustavnog razmišljanja i teorije kompleksnosti dolazimo do teorije živih sustava koja na drugačiji način pojašnjava fenomen emergencije u organizacijama. U nastavku teksta pobliže ću analizirati tri primjera spomenutog pristupa: autorice Margaret Wheatley, autora Richarda Pascalea te zajedničke radove Rogera Lewina i Birute Regine. Navedeni autori vlastito promišljanje redom temelje na čvrstoj i ispitanoj teoriji organizacijskog učenja Petera Sengea objavljenoj u kultnoj knjizi Peta disciplina. 

Shodno tome, odmah treba kazati kako je Sengeova teorija razvijena u okviru kibernetike drugog reda (engl. second-order cybernetics, tzv. „kibernetika drugog reda“ ili „kibernetika kibernetike“, predstavlja pristup rekurzivne primjene kibernetike na samu sebe, op.ur.) s bitnim obilježjem izbjegavanja paradoksa. Međutim, autori čije ću radove analizirati redom naglašavaju pojavu i značaj paradoksa u okviru teorije kompleksnosti. Iako smatraju da igraju važnu ulogu u društvenim interakcijama organizacije, svi oni različito definiraju i sagledavaju paradokse. 


Liderstvo i nove znanosti 

Kao što to sam naslov njezine knjige ukazuje (Leadership & New Science, op.ur.), Margaret Wheatley liderstvo sagledava iz kuta ključne implikacije kaosa i teorije kompleksnosti. U tom smislu njezina je paradigma vrlo bliska Sengeovoj: „Prepoznavanjem i suradnjom s prirodnim procesima u živim sustavima – umjesto da se bore protiv njih – lideri stvaraju i razvijaju humanije i kreativnije organizacije.“ Wheatley naglašava potrebu lidera da razumiju način funkcioniranja živih sustava kako bi shvatili obrasce pomoću kojih mogu lakše – prirodnije – voditi svoje organizacije. Njoj, baš kao i Sengeu, „liderstvo“ predstavlja „participiranje u sustavu više razine“. Poput Sengea, Wheatley također naglašava važnost vizije za liderstvo s time da ona dodatno smatra kako se vizija ne bi trebala shvatiti tradicionalno, kao „evokativna informacija o budućem željenom stanju karizmatičnog vođe", već radije kao polje, "nevidljiva, te istovremeno snažna i stvarna sila koja presudno utječe na ponašanje ljudi” (Wheatley, 1999: 15). No, Wheatley smatra kako je „spoznaja da su organizacije cjeloviti sustavi“ samo početak priče. Prvi naredni korak bi bio da... 

…ih se razvija u smjeru “organizacije koja uči” odnosno “organske organizacije” te da lideri primijete kako ljudi u organizacijama manifestiraju sposobnost i fenomen samoorganiziranja. Osobno iskustvo mi sugerira da bismo klasični očaj – prouzročen uobičajenim suočavanjem s uobičajenim organizacijskim događajima poput promjene, kaosa, preopterećenosti informacijama i tvrdokornim navikama – mogli zamijeniti prirodnijim i jednostavnijim pristupom kada bismo shvatili da su organizacije živi sustavi istih sposobnosti prilagodbe i rasta kao sva druga živa bića. (ibid.)

Prethodnom izjavom Margaret Wheatley sugerira da nam nove znanosti ukazuju na neospornu činjenicu: organizacije u kojima živimo i radimo nisu samo „sustavi“ nego „živi sustavi“. Doslovno su „žive“ te o njima treba promišljati na isti način na koji promišljamo o svim drugim organizmima u prirodi. 

Važno je primijetiti koliki značaj Wheatley pridaje osvještavanju činjenice da su organizacije živi sustavi. Za nju, sama suština funkcioniranja živih sustava – do koje je došla proučavanjem teorije kompleksnosti – ogleda se u poznavanju nekolicine jednostavnih prirodnih pravila/načela. Ona vjeruje kako navedene ideje izravno utječu na lidere i menadžere u organizacijama te im nude osnovne smjernice za jednostavnije vođenje. Također vjeruje kako ćemo do novog znanja – neophodnog za novo liderstvo – doći ponovnim otkrivanjem drevnih mudrosti na osnovi znanosti o kompleksnosti. Wheatley se zadovoljava promjenom svjetonazora koji organizacije sagledava kao žive sustave te odustaje od razvoja šire teorije komuniciranja i učenja kojima se Senge bavi. 


Saznajte više u novom qLifeu...