VII. Odakle novo proizlazi?

COS: Slažem se sa svime što ste rekli, posebno s pojašnjenjem dimenzije gubitka koja se obično podcjenjuje ili se uopće ne spominje u stručnoj literaturi. Sve to odlično rezonira s mojim osobnim iskustvom. Pa ipak, imam osjećaj da ste opisali samo jednu dimenziju adaptacije/promjena. Prema mojemu mišljenju, postoji i druga. Primjerice, priča koju ste ispričali o Mary. Mogu se poistovjetiti s njome jer njezina životna priča nalikuje mojoj. Kada sam se ponašao kao Mary u svom okruženju zapravo se nisam želio adaptirati. Koristio sam intuitivno znanje koje dolazi iz srca. Do sličnog zaključka došao je i Joe Jaworski na projektu intervjuiranja poduzetnika na kojem smo nedavno surađivali. Shvatili smo da se poduzetnici u trenutku kritički važnih poteza oslanjaju na neku drugu dimenziju "znanja" – na "znanje" koje nije povezano s prošlošću. Kada podupiremo Mirovni pokret i Zeleni pokret ne oslanjamo se na "znanje" proizašlo iz naših obitelji ili iz naše povijesti – prije bi se moglo kazati da je riječ o „osjećaju generacije“. Riječ je o osjećaju kada nam se čini da inspiracija za nove aktivnosti dolazi iz budućnosti, a ne iz prošlosti. Dakle, u sadašnjost iz budućnosti, a ne u sadašnjost iz prošlosti. 

RH: Moram priznati da vas ne razumijem najbolje… 

COS: Govorim o znanju koje povezujete s Mary i njezinom ulogom… radi se o tome da svaki čovjek donosi nešto novo na ovaj svijet.

RH: O, da...

COS: Svaki čovjek donosi nešto novo u svijet, nešto čega još nema. A to nije adaptacija. Michael Ray najvjerojatnije bi to nazvao "Ja" s velikim "J", odnosno ostvarenjem najviših potencijala.

RH: Hm… mislim da to ipak nije tako. 

COS: Ne mislite da je tako?

RH: Ne mislim. Pojasnit ću zašto. Prije svega, „unošenjem novoga u svijet“ bavi se i adaptacija. Evolucija također. Riječ je o stvaranju novih permutacija, novih mutacija i novih eksperimenata. Velika je inovacija spojiti palac ruke s malim prstom. Potom iz te inovacije nastaje potpuno novi skup sposobnosti. 
Problematično mi je kada kažete da te inovacije „dolaze iz budućnosti, a ne iz prošlosti“. Jednostavno nisam siguran je li to istinito. Smatram da nadahnuto znanje koje spominjete – poput znanja poduzetnika koje ste intervjuirali - ima svoje korijene. A ako ima korijene onda je prije povezano s prošlošću nego s budućnošću. Nadahnuto znanje koje spominjete korijene vuče iz svijeta u kojem ste odrasli, iz vaše povijesti i obitelji. Korijene vuče iz vaše kulture i vaše zajednice te povijesnog razdoblja u kojem živite. Moje je mišljenje da novo nastaje onda kada se jedan stari entitet sukobi s drugim starim entitetom pa se iz tog konflikta stvori nešto novo. Dakle, riječ je o političkom procesu u smislu da u zajednici postoje ljudi koji imaju specifične povijesne korijene koji generiraju specifičnu svjesnost i specifično nadahnuće kao, recimo, Maryino nadahnuće u navedenom primjeru. Drugi ljudi u zajednici imaju Johnove povijesne korijene i Johnovo nadahnuće. Ako ih sukobite, Mary i John optimizirat će situaciju i naučiti nešto o tome kako postići da svijet postane bolje mjesto, a da oboje u budućnost prenesu ono što im je dragocjeno i otpuste ono što smatraju potrošenim. 

COS: Razumijem. Vi smatrate da je svjesnost funkcija okruženja tj. procesa koji na pojedinca utječu iz okoline?

RH: Točno tako. Rekao bih da nova svjesnost nastaje kao produkt angažmana s okolinom, s ljudima i fizičkim entitetima koji nas okružuju. 

COS: Pa ipak, angažman koji spominjete funkcionira u oba smjera, zar ne? Prema tome, čovjek nije puka funkcija procesa koji djeluje na njega, već i obrnuto, funkcija procesa kojima on djeluje na okolinu. 

RH: Aha, govorite o aktivnom angažmanu. U tome se apsolutno slažem s vama… riječ je o dinamičkom procesu. Čovjek definitivno nije...

COS: …puki proizvod vlastita okruženja.

RH: Istina, nismo puki proizvod okruženja. Unatoč tome što se često ponašamo kao da jesmo. A to činimo stoga što je lakše preuzeti pasivnu nego aktivnu ulogu. Pa ipak, riječ je o istom problemu s kojim se susreću John i zlostavljana žena: pasivno su prihvatili skup „istina“ i zamijenili ih za konačnu istinu. Jednostavno su upili „istine“ umjesto da pažljivo istraže jesu li doista istinite te jesu li još uvijek aktualne. 

COS: Dakle, tema o kojoj smo pričali predstavlja jedan modus svjesnosti na osnovu kojeg funkcioniramo. Vidite li neki drugi modus svjesnosti na temelju kojeg bismo mogli funkcionirati – kao građani i kao lideri? 

RH: Prema mojemu iskustvu koje, naravno, nije „konačna istina“ – nije moguće postići transcendentalnu svjesnost, a da se pritom ne angažirate u svjetovnom smislu. Ako ste se ikada zapitali zašto neki ljudi odlaze u samostane ili zašto umjetnici vole i traže samoću, odgovor je jednostavan: zato što su prethodno internalizirali veliki dio okruženja. S obzirom na to da je okolina plodna i živa, u njima se javlja kao nekakav refren zborskih glasova pa im zbog toga treba tiho i zaštićeno utočište. U samoći bolje čuju sebe i vlastitu svjesnost. U samoći bolje ulaze u odnos s okruženjem i razlikuju se od prethodno internaliziranog okruženja. Dakle, prema mojemu iskustvu, transcendencija ove vrste ne postiže se neovisno o angažmanu. Jer, od prvog trenutka života, čim se rodimo… 

COS: …uranjamo u društveni kontekst. 

RH: Svakog trena internaliziramo okruženje u kojem se nalazimo. Prema tome, smatram da je angažman strukturalno bitan, čak i u svakodnevici žene koja promišlja o tome hoće li ostaviti muškarca-zlostavljača. Za takvo postignuće potrebna joj je drugačija svjesnost koja će je ohrabriti da zakorači u prazninu. 

Vjera u život, vjera u sebe, povjerenje u vlastitu kreativnost i sposobnost učenja radi stvaranja novog života onkraj svega s čime se ikada imala prilike susresti u djetinjstvu te u kasnijem odgoju i obrazovanju. Promijeniti kvalitetu svjesnosti – to je, prema mojemu mišljenju, osnovni zadatak lidera… lidera u liku zdravstvenog radnika koji pokušava ženi pomoći da ostvari bolju adaptaciju kako bi napredovala i rasla.