Voditi otvorenoga srca

Gledano kroz povijest, prakticirati liderstvo nikada nije bilo lako. Početkom 21. stoljeća čini se kako prihvaćanje te uloge dodatno dobiva na težini. Izazovi modernog vremena, naime, od čelnih ljudi nacija i organizacija traže da iz temelja promijene vlastite stavove, uvjerenja i navike, a u nekim slučajevima i duboko ukorijenjene vrijednosti. 

Situacije koje zahtijevaju promjenu stavova, uvjerenja, navika i vrijednosti nazivamo adaptivnim izazovima, a odnose se na probleme s nejasnim rješenjem koji redovito zahtijevaju temeljitu promjenu pojedinca. Uzmimo za primjer slučaj iz medicine. Osobi s dijagnosticiranom upalom grla liječnik će propisati terapiju penicilinom. Liječnikova terapija vjerojatno će ozdraviti pacijenta, a da se pritom od pacijenta neće tražiti promjena životnog stila. Neka druga dijagnoza, primjerice, začepljenje krvnih žila, zahtijevat će kirurški zahvat u svrhu ozdravljenja. No, ako u ovom slučaju pacijent ne promijeni vlastiti stil života – ako ne promijeni prehranu, prestane pušiti, poboljša fizičku kondiciju, smanji stres - bolest će se neminovno vratiti.

Suštinski gledano, svaki adaptivni izazov zahtijeva bolne prilagodbe. Voditi ljude kroz adaptivne promjene težak je i riskantan zadatak. Od sudionika zahtijeva:
- otpornost na gubitke - odbacivanje i odricanje od starog (navika, stavova i slično) u korist prihvaćanja/stjecanja novog; 
- redefiniranje odanosti prema kolegama, 
- propitivanje ispravnosti vlastita promišljanja, stavova ili vrijednosti, 
- otpornost na osjećaj nekompetentnosti - uvijek prisutan u procesu preoblikovanja i razvoja novih kompetencija. 

Adaptivna promjena je bolna, a voditi ljude kroz takve promjene poprilično je opasno. Primjeri Martina Luthera Kinga, Rudolpha Giulianija ili Carly Fiorine najbolje to pokazuju.

Liderstvo ne bi bilo toliko zahtjevno kada bi se bavilo isključivo lijepim vijestima i pričama. Nažalost, mnogi lideri izbjegavaju odraditi svoj posao time što izbjegavaju razgovore o navodno „lošim“ vijestima i pričama. Unatoč tome što je riječ o jedinom iskrenom i istinitom pristupu teško je od lidera očekivati da se ljudima ovako obrati: "Poštovani, poručujem vam da nas očekuju korjenite promjene; ovako ne možemo dalje. Međutim, novi smjer još nismo odredili zato što nam trendovi u okruženju nisu baš posve jasni. Osim toga, nismo sigurni koliko su – te jesu li uopće - naši planovi učinkoviti. U procesu u koji se upuštamo očekuju nas nesuglasice i sukobi radi definiranja vrijednosti, bol od gubitka ugodne prošlosti, starih navika i bliskih odnosa s ljudima, te iznimni osjećaj nesposobnosti dok težimo inovacijama i učenju. Pripremite se na sumnje i nesigurnosti kada zastranimo… u bilo kojem smislu." 

Ma kako lideri iskreni bili, rijetko  se ovako obraćaju suradnicima i sljedbenicima - unatoč tome što je riječ o jedinoj istini. 


Opasnost prešutnih sporazuma

Suočeni s velikim izazovima – na koje nemaju prave odgovore – čelnici nacija i organizacija, u kojima žive i rade očajni ljudi koji vape za sigurnošću, uobičajeno posežu za klasičnom taktikom "smirivanja tenzija" jer na nekoj razini znaju da je iskazivanje nesigurnosti za njih opasno. S obzirom na to da ih životne okolnosti obično suoče s kombinacijom tehničkih i adaptivnih izazova, lideri se uobičajeno usmjere na probleme tehničke prirode kako bi izbjegli adaptivne. Opisani obrazac često se susreće u biznisu i javnim djelatnostima kada se visoko pozicionirane osobe bave poznatim – tj. izazovima s kojima mogu izaći na kraj - radije nego da prolaze kroz teško i zahtjevno iskustvo osjećaja vlastite nekompetentnosti. 

Sve to zajedno vremenom vodi do stvaranja tzv. prešutnih sporazuma kada slijepac vodi slijepoga, odnosno do poznatog obrasca kada lider sam sebe uvjeri da zna više nego što doista zna, a ostali, potom, u želji da prenesu odgovornost na više hijerarhijske položaje opet sami sebe uvjere da lideri uistinu imaju odgovore na ključna pitanja i probleme.


Saznajte više u novom qLifeu...