Epilog: na putu u novu stvarnost

Zapadnja�ka civilizacija koja dominira svijetom trenuta�no prolazi kroz kaos. Staro polako, ali sigurno nestaje, a novo se tek nazire... tako mnogi ka�u. Ako su u pravu, onda se moramo me�usobno povezati na druga�iji na�in te u tim odnosima moramo podjednako biti istra�iva�i i pronalaza�i.
 
Nauďż˝imo li iskreno poštovati jedni druge u novim ulogama, plodonosno ďż˝emo prolaziti putem kojim trebamo proďż˝i. Shvatit ďż˝emo kako niti jedna osoba ili filozofski sustav nemaju rješenje za sva goruďż˝a pitanja. Ono što nama doista treba dolazi iz prostora onkraj izoliranih pojedinaďż˝nih odgovora. Moramo shvatiti i prihvatiti da nam treba zajedniďż˝ko propitivanje. Moramo se okrenuti jedni drugima jer ďż˝emo tako najlakše otkriti novi svijet za kojim tragamo. Ne moďż˝emo više boraviti u ulozi pasivnog promatraďż˝a koji strpljivo ďż˝eka da se pravo rješenje samo od sebe pojavi. Svatko od nas trebao bi se spustiti na pristanište i otisnuti se na putovanje. Mora i oceane treba preplaviti istraďż˝ivaďż˝ima koji svaki za sebe traga za odgovorima. Treba meďż˝usobno dijeliti pronaďż˝eno, ali ne u vidu gotovih modela. Jedni od drugih trebamo uďż˝iti o tome što je moguďż˝e, a što nije, jer nas uspjesi drugih ohrabruju i potiďż˝u da nastavimo osobnu potragu za blagom.


Stvarnost je uvijek nova; u konstantnom je nastajanju

U ovom novom svijetu, vi i ja moramo kontinuirano improvizirati dok se kreďż˝emo prema naprijed, ne zbog toga što nam nedostaje struďż˝nosti ili vještine nego radi toga što je takva priroda realnosti u kojoj ďż˝ivimo: stalno mijenja oblike i kontekst dok smo u interakciji s njome. Rijeďż˝ju, stvarnost je uvijek nova; u konstantnom je nastajanju. Od nas se oďż˝ekuje da se pojavimo kao prisutni aktivni sudionici. Ne moďż˝e se stvoriti bez nas, isto kao što je ne moďż˝e netko drugi stvoriti za nas. Posvetimo li se iskreno istraďż˝ivanju i inovacijama, prije ili kasnije shvatit ďż˝emo da ne moďż˝emo uspjeti sami. Tragati za novim svijetom zastrašujuďż˝e je iskustvo. ďż˝ivimo u kaotiďż˝nim vremenima, podjednako bogatim potencijalima za katastrofe i nove prilike. Kako ďż˝emo ploviti ovim vremenima?


Trebamo jedni druge

Odgovor na prethodno pitanje jednoznaďż˝an je i vaďż˝an: zajedno! Jedni druge itekako trebamo, ali na drugaďż˝iji naďż˝in. Ne moďż˝emo se više kriti iza vlastitih granica niti se drďż˝ati uvjerenja kako moďż˝emo uspjeti sami. Jedni druge trebamo kako bismo testirali ideje, dijelili nauďż˝eno, razmjenjivali razliďż˝ite perspektive i meďż˝usobno priďż˝ali priďż˝e. Potrebni smo jedni drugima kako bismo dobili oprost kada ne uspijemo, kako bismo zajedniďż˝ki vjerovali u snove te kako bismo imali tuďż˝u nadu izgubimo li putem svoju.

Rijeďż˝ je o ďż˝udnom svijetu koji ne obeďż˝ava ništa drugo osim toga da ďż˝e biti još ďż˝udniji. Fiziďż˝ar Niels Bohr jednom je rekao da su velike ideje – jednom kada se konaďż˝no pojave - „naizgled ďż˝udne, mistiďż˝ne, bizarne i strane... pronalazaďż˝i ih napola razumiju dok istovremeno svima drugima ostaju potpuno strane. Prema tome, nije li ideja bizarna ne kladite se na nju.“

Prema Bohrovim rijeďż˝ima, „u ovim vremenima trebali bismo nauďż˝iti ploviti u društvu bizarnog i stranog, usmjereni prema nevidljivim podruďż˝jima i voďż˝eni slabom ďż˝mirkavom nadom“. Svaki trenutak ovog putovanja traďż˝i od nas da se ugodno osjeďż˝amo u društvu neizvjesnosti i zahvalno prema kaosu na njegovo ulozi. Svaki moment zahtijeva da ostanemo zajedno.

Nakon svoga reďż˝enog, napisanog i uraďż˝enog, ostaje nam veliki blagoslov druďż˝be, suradnje, partnerstva i prijateljstva. Ostaje nam zajedniďż˝ka znatiďż˝elja, hrabrost i mudrost. A ostaju nam takoďż˝er ďż˝ivot i ďż˝ivotnost - njihove ogromne moďż˝i stvaranja reda i poretka, samo ako se odluďż˝imo uskladiti s njima. Samo tako ďż˝emo postati još znatiďż˝eljniji, hrabriji i mudriji.