Participativna priroda univerzuma
 
Pojam „vlasništva“ (engl. ownership, u kontekstu u kojem ga autorica koristi ne odnosi se na tradicionalno „vlasništvo“ tvrtke ili materijalnih sredstava za proizvodnju veďż˝ prije na aktivno sudjelovanje u svim aspektima organizacijskog ďż˝ivota nakon ďż˝ega djelatnici postaju odgovorni „vlasnici“ dobrih i loših rezultata koji su posljedica aktivne participacije, op.ur.) opisuje osobnu povezanost s organizacijom, snaďż˝nu emociju pripadanja koja inspirira ljude na sudjelovanje.

Danas jako dobro znamo da se najbolji naďż˝in poticanja „vlasništva“ ogleda u tome da odgovorni za implementaciju samostalno razvijaju planove prema vlastitom nahoďż˝enju. Niti jedan lider ili menadďż˝er neďż˝e biti uspješan ako podreďż˝enima predstavi planove u gotovom obliku. Pritom je najmanje vaďż˝no u kojoj su mjeri takvi planovi briljantni i korektni – ne ukljuďż˝ite li ljude u proces osmišljavanja plana implementacija gotovo sigurno neďż˝e funkcionirati.

Upravo nas o tome kvantni fenomen promatranja podu�ava: prema kvantnoj logici ne treba se o�ekivati da bilo koji plan ili ideja za�ivi ako se ljudima ne pru�i mogu�nost za osobnu interakciju s njome.

Stvarnost se stvara u procesu promatranja, kroz odluke koje kao promatraďż˝i donosimo, o tome što smo odluďż˝ili primijetiti. Ne postoji neka druga „neovisna stvarnost“ onkraj navedenih aktivnosti. Prema tome, ne moďż˝emo samo tako nagovoriti ljude da prihvate našu verziju stvarnosti jer ona - zbog toga što nisu sudjelovali u njenom stvaranju - njima uistinu nije stvarna. Ljudi mogu istinski doďż˝ivjeti predloďż˝ene planove samo ako im je omoguďż˝ena interakcija s njima, kada evociraju brojne moguďż˝nosti plana u osobnom opservacijskom procesu.
 

Uloga participativnog procesa
 
Razmislite što se dogaďż˝a tijekom sastanka kada ďż˝elite da se vaš plan prihvati. ďż˝ak i onda kada je rijeďż˝ o gotovo savršenom uratku, okupljanje ďż˝e se vjerojatno oduďż˝iti jer ďż˝e se plan pomno secirati, kritizirati, podešavati ili odbacivati kako bi se koncu uobiďż˝ajeno prihvatio – i to najďż˝ešďż˝e uz neznatne izmjene.

Sudionici sastanka, poput najboljih znanstvenika, imaju potrebu detaljno promotriti plan, preispitati njegova ograniďż˝enja, pregledati sadrďż˝aj i poigrati se s njegovim potencijalima kako bi svaki pojedinaďż˝no - u ďż˝inu promatranja - evocirao vlastitu inaďż˝icu ideje. Nakon faze neslaganja koja ďż˝esto uznemirava, seciranje polako jenjava, a sudionici se poďż˝inju vraďż˝ati osnovnom sadrďż˝aju ispunjeni novom energijom i predanošďż˝u. Na koncu se svi zajedno pitamo zašto uvijek iznova trpimo prolazeďż˝i kroz iste procese - osobito stoga što konaďż˝na verzija nevjerojatno nalikuje prvobitnoj.

Meďż˝utim, taj prolazak kroz proces participacije neobiďż˝no je vaďż˝an radi toga što on na neki naďż˝in „oďż˝ivljava“ planove u osobnoj realnosti sudionika. Tek tada mu se ljudi mogu posvetiti jer je tek tada za njih ďż˝iv i stvaran.