Participativna priroda univerzuma
Pojam „vlasništva“ (engl. ownership, u kontekstu u kojem ga autorica koristi ne odnosi se na tradicionalno „vlasništvo“ tvrtke ili materijalnih sredstava za proizvodnju ve� prije na aktivno sudjelovanje u svim aspektima organizacijskog �ivota nakon �ega djelatnici postaju odgovorni „vlasnici“ dobrih i loših rezultata koji su posljedica aktivne participacije, op.ur.) opisuje osobnu povezanost s organizacijom, sna�nu emociju pripadanja koja inspirira ljude na sudjelovanje.
Danas jako dobro znamo da se najbolji na�in poticanja „vlasništva“ ogleda u tome da odgovorni za implementaciju samostalno razvijaju planove prema vlastitom naho�enju. Niti jedan lider ili menad�er ne�e biti uspješan ako podre�enima predstavi planove u gotovom obliku. Pritom je najmanje va�no u kojoj su mjeri takvi planovi briljantni i korektni – ne uklju�ite li ljude u proces osmišljavanja plana implementacija gotovo sigurno ne�e funkcionirati.
Upravo nas o tome kvantni fenomen promatranja podu�ava: prema kvantnoj logici ne treba se o�ekivati da bilo koji plan ili ideja za�ivi ako se ljudima ne pru�i mogu�nost za osobnu interakciju s njome.
Stvarnost se stvara u procesu promatranja, kroz odluke koje kao promatra�i donosimo, o tome što smo odlu�ili primijetiti. Ne postoji neka druga „neovisna stvarnost“ onkraj navedenih aktivnosti. Prema tome, ne mo�emo samo tako nagovoriti ljude da prihvate našu verziju stvarnosti jer ona - zbog toga što nisu sudjelovali u njenom stvaranju - njima uistinu nije stvarna. Ljudi mogu istinski do�ivjeti predlo�ene planove samo ako im je omogu�ena interakcija s njima, kada evociraju brojne mogu�nosti plana u osobnom opservacijskom procesu.
Uloga participativnog procesa
Razmislite što se doga�a tijekom sastanka kada �elite da se vaš plan prihvati. �ak i onda kada je rije� o gotovo savršenom uratku, okupljanje �e se vjerojatno odu�iti jer �e se plan pomno secirati, kritizirati, podešavati ili odbacivati kako bi se koncu uobi�ajeno prihvatio – i to naj�ešï¿½e uz neznatne izmjene.
Sudionici sastanka, poput najboljih znanstvenika, imaju potrebu detaljno promotriti plan, preispitati njegova ograni�enja, pregledati sadr�aj i poigrati se s njegovim potencijalima kako bi svaki pojedina�no - u �inu promatranja - evocirao vlastitu ina�icu ideje. Nakon faze neslaganja koja �esto uznemirava, seciranje polako jenjava, a sudionici se po�inju vra�ati osnovnom sadr�aju ispunjeni novom energijom i predanošï¿½u. Na koncu se svi zajedno pitamo zašto uvijek iznova trpimo prolaze�i kroz iste procese - osobito stoga što kona�na verzija nevjerojatno nalikuje prvobitnoj.
Me�utim, taj prolazak kroz proces participacije neobi�no je va�an radi toga što on na neki na�in „o�ivljava“ planove u osobnoj realnosti sudionika. Tek tada mu se ljudi mogu posvetiti jer je tek tada za njih �iv i stvaran.