Promotrimo li pobliďż˝e što se dogaďż˝a unutar organizacija vidjet ďż˝emo da djelatnici, poput pribadaďż˝a koje se u stanovitim obrascima okupljaju oko magneta, prihvaďż˝aju odreďż˝ene uloge i identitete koji se javljaju u stanovitom strukturiranom obliku struďż˝nog naziva organizacijska kultura. Meďż˝utim, za razliku od pribadaďż˝a djelatnici organizacije nisu pasivne jedinice nego kreativne individue koje svjesno sudjeluju u izgradnji organizacijske kulture. Svaki pojedinac koji upije specifiďż˝nu kulturu funkcionira poput svojevrsnog „organizacijskog DNK“ te stoga ďż˝uva i prenosi specifiďż˝nu kulturu kroz vrijeme i prostor. Intrigantna situacija za sluďż˝aj kada se multinacionalne korporacije šire svijetom te radi spomenutog fenomena uspijevaju zadrďż˝ati vlastiti identitet i kulturu.
 
Kako bismo još bolje razumjeli svijest kao polje inteligencije potrebno je da se kratko osvrnemo na evoluciju kvantne fizike u prvoj polovini 20. stoljeďż˝a kada je ugledni tim fiziďż˝ara pod vodstvom Wernera Heisenberga prvi put opisao univerzum kao „mreďż˝u meďż˝uodnosa razliďż˝itih elemenata jedinstvenog polja“, a ne kao „zbir odvojenih objekata“. Heisenbergova matriďż˝na mehanika predstavljala je prvi logiďż˝ni iskorak prema modernoj kvantnoj teoriji, a bavila se subatomskim fenomenima te je na koncu zakljuďż˝ila da materijalni svijet nije mehaniďż˝ka konstrukcija sazdana od odvojenih objekata nego odnosna matrica u kojoj su naizgled odvojeni objekti povezani nevidljivim energetskim poljem.
 
U knjizi Uncommon Wisdom Fritjof Capra opisuje kako su se poďż˝etkom 1920-ih godina fiziďż˝ari popriliďż˝no zbunili dvojakom prirodom subatomskih ďż˝estica koje su se u jednom trenutku ponašale kao ďż˝estice, a u drugom kao val što je Heisenberga potom navelo da pojavu pokuša objasniti naďż˝elom neodreďż˝enosti. Pojednostavljeno reďż˝eno, naďż˝elo govori o tome da neodreďż˝eno ponašanje promatranih elektrona uzrokuje znanstvenik (promatraďż˝) koji „ponedjeljkom i srijedom“ utjeďż˝e na ponašanje elektrona na jedan naďż˝in, a „utorkom i ďż˝etvrtkom“ na drugi naďż˝in. U suštini, Heisenberg je ukazao na integralnu povezanost promatraďż˝a, promatranog i promatranja.
 
Tako je kvantna fizika prvi put potvrdila da je rijeďż˝ o elementima nedjeljiva fenomena. Albert Einstein, kojeg se uz Heisenberga i Bora smatra zaďż˝etnikom kvantne teorije, u svojim radovima nebrojeno puta je pokazao kako vlastitim teorijama utjeďż˝emo na pojave koje mjerimo. Stoga se klasiďż˝na kartezijanska stvarnost - koja se u okvirima 300 godina stare Descartesove logike oduvijek sagledavala kao mehaniďż˝ka struktura nepovezanih objekata – u prvih kvantnih fiziďż˝ara poďż˝ela percipirati kao duboko ukorijenjena iluzija uma. Heisenberg je tada poďż˝eo ispravno upozoravati kako je kartezijanska mehanicistiďż˝ka paradigma tijekom triju stoljeďż˝a toliko snaďż˝no zaokupila ljudske umove da ďż˝e proďż˝i mnogo vremena dok je ne zamijenimo prikladnijim i istinitijim svjetonazorom koji ďż˝e nam bolje pojasniti istinsku prirodu stvarnosti.  
 
Koncepciju kvantne mehanike - prema kojoj su sve forme i fenomeni u stalnoj mijeni te su stoga samo privremena manifestacija sveobuhvatnog polja - istoďż˝njaďż˝ki su filozofi spoznali prije više tisuďż˝a godina kad su mistiďż˝na otkriďż˝a Bude, Krišne i Lao-tzua odašiljala iste poruke kao Einsteinova revolucionarna fizika. U knjizi The Tao of Physics Fritjof Capra je to lijepo opisao rijeďż˝ima:
 
Netom pošto je koncepcija polja otkrivena, fiziďż˝ari su pokušali objediniti razliďż˝ite segmente u jedno jedinstveno fundamentalno polje kojim bi se obuhvatilo sve fiziďż˝ke fenomene. U posljednjim godinama ďż˝ivota tome se naroďż˝ito posvetio Einstein. Brahma u hinduizmu, Dharmakaya u budizmu i Tao u taoizmu nevjerojatno nalikuju – zapravo su istovjetni - ultimativnom jedinstvenom polju za kojim je Einstein tragao.