Timovi u kontekstu izazova kompleksnog svijeta

Stanley McChrystal, Tantum Collins, David Silverman, Chris Fussell Stanley McChrystal, umirovljeni general vojske SAD-a, zapovjednik Joint Special Operations Command (JSOC). Koautor je Team of Teams: New Rules of Engagement for a Complex World, bestselera New York Timesa

Tantum Collins, diplomant Sveuďż˝ilišta Yale, struďż˝njak za meďż˝unarodne odnose.   

David Silverman, poduzetnik, publicist i bivši marinac, osnivaďż˝ i predsjednik savjetniďż˝ke tvrtke CrossLead, struďż˝njak za kulturalna pitanja, razvoj produktivnih timova i liderstvo.

Chris Fussell, predsjednik savjetni�ke ku�e McChrystal Group, autorOne Mission: How Leaders Build a Team of Teams, bestselera Wall Street Journala.

Uvod 

Suština ove priďż˝e ogleda se u transformaciji elitne vojne postrojbe Joint Special Operations Task Force – koju ďż˝emo u nastavku nazivati skraďż˝enim imenom Task Force (TF) – koja se odvijala u ratnim uvjetima. Spomenuti proces mogli bismo usporediti s promjenom taktike profesionalnog nogometnog tima sredinom drugog poluvremena - s time da je stvarna situacija u sluďż˝aju TF-a bila još drastiďż˝nija. Transformacija Task Forcea, naime, više je nalikovala zamjeni nogometa košarkom nego temeljitoj promjeni strategije i taktike igre tijekom koje „igraďż˝i“ postupno shvaďż˝aju kako se osim „kopaďż˝ki i štitnika“ hitno moraju odreďż˝i ustaljenih navika i predrasuda. 

Pritom odmah treba kazati kako se kao ďż˝lanovi Task Forcea nismo dobrovoljno odluďż˝ili na promjenu veďż˝ nas je na promjenu prisilila potreba: iako smo bili odliďż˝no opremljeni i izvrsno obuďż˝eni, neoďż˝ekivano smo se našli u situaciji da kontinuirano gubimo od neprijatelja kojega smo u „normalnim okolnostima“ – kakve god one bile – trebali lako nadvladati. Vremenom smo, doduše, shvatili kako nam veďż˝e probleme od samog neprijatelja stvara okruďż˝enje koje se suštinski razlikovalo od bilo kojeg drugog okruďż˝enja za koje smo obuďż˝avani i trenirani. Brzina, isprepletenost i meďż˝uovisnost dogaďż˝aja koji su se odvijali pred našim oďż˝ima stvorili su sasvim novu, nama nepoznatu dinamiku, koja je svakim danom sve više prijetila našem ustaljenom pristupu u vidu kulture njegovanja polaganog, temeljitog i promišljenog odgovora koju smo vremenom u postrojbi izgradili. 

Na poďż˝etku takoďż˝er treba kazati kako transformaciju zapravo nismo planirali – ni na koji naďż˝in. Štoviše, na prste jedne ruke mogli bismo nabrojati planove nastale na temelju prethodno osmišljenog scenarija. Realnost je bila neumoljiva. Sve što bismo predvidjeli i isplanirali u trenutku bi se pretvorilo u puki san. Stoga smo se nakon nekog vremena odluďż˝ili na drugaďż˝iji pristup kako bismo znaďż˝ajno ubrzali iteracije promjena - ocjenjivanje/procjenjivanje - promjena. Tako su se intuicija i godinama stjecano iskustvo iznenada pretvorili u svjetionik koji nas je uďż˝inkovito vodio kroz maglu i frikciju oruďż˝anog sukoba. Vremenom smo takoďż˝er shvatili kako ne treba tragati za „savršenim rješenjem“ – jer tako nešto, barem u našem kontekstu, zapravo ne postoji. Okruďż˝je u kojem smo se našli, usklaďż˝ivanje ďż˝imbenika moderne tehnologije i kompleksne ljudske interakcije zahtijevalo je od nas da objeruďż˝ke prihvatimo dinamiďż˝ni pristup kontinuiranog prilagoďż˝avanja. Nas, vojnike s West Pointa, koji smo educirani na inďż˝enjerski naďż˝in, posebno je uznemiravala ideja da svakoga dana pojedini problemi imaju drugaďż˝ije rješenje. Na našu veliku ďż˝alost, u stvarnosti je upravo to bio sluďż˝aj! 

S druge strane, naša velika prednost proizlazila je iz dokazane profesionalnosti i gotovo mistiďż˝ne predanosti realizaciji misije i postavljenih ciljeva. Povijesno gledano, Task Force skupina osnovana je netom prije neuspješnog sudjelovanja u rješavanju iranske talaďż˝ke krize. Kao dobri poznavatelji odnosa i energije u toj skupini moďż˝emo kazati kako slike uništenih zrakoplova i spaljenih tijela ameriďż˝kih vojnika - razbacanih po pustinjskome pijesku – nikada nisu zaboravljene te da još uvijek stoje iza izraďż˝ene ďż˝elje ďż˝lanova za pobjeďż˝ivanjem. U nastojanju da zaustavimo, a potom bitno reduciramo prijetnju Al Kaide u Iraku (AQI), poďż˝etkom 21. stoljeďż˝a - od 2000-e godine nadalje - zapoďż˝eli smo drugu fazu metamorfoze koje je trajala sve do 2008. godine. 
Poďż˝etkom 2008. godine mogli smo kazati da se polako pribliďż˝avamo zacrtanom cilju; procesom kontinuirane prilagodbe Task Force je transformirana u posve drugaďż˝iju organizaciju koja je za funkcioniranje koristila fundamentalno drugaďż˝ije procese i odnose. S obzirom na to da smo se maksimalno angaďż˝irali u borbi, zapoďż˝eli smo proces kontinuiranog osvještavanja, promišljanja i razgovora o tome kako to ďż˝inimo – kada bi nam se za to pruďż˝ila prilika – kako bismo naknadno, dekonstrukcijom i analizom stvarnih dogaďż˝aja, propitali proďż˝ivljeno iskustvo i izvukli kvalitetne zakljuďż˝ke. Godine 2010. napustio sam aktivnu sluďż˝bu i pridruďż˝io se skupini bivših kolega koji su se pitali je li naše iskustvo, koje smo zajedniďż˝ki stekli, puki jednokratni fenomen proizašao iz jedinstvenih ďż˝imbenika rata u Iraku 2003. godine ili je pak rijeďż˝ o specifiďż˝nom mikrokozmosu unutar šireg, znaďż˝ajno promijenjenog okruďż˝enja, koje utjeďż˝e na gotovo svaku organizaciju u današnjem svijetu.