Problematiďż˝nost tradicionalnog liderstva 

Posljednjih stotinjak i više godina kao ljudska zajednica svesrdno podrďż˝avamo mit o "liderima herojima" u kojima tragamo za kvalitetama mudrosti i hrabrosti koje svjesno ili nesvjesno povezujemo s liderstvom. Primjerice, nakon trijumfa nad Napoleonom u bitki kod Waterlooa 1815. godine Arthur Wellesley, vojvoda od Wellingtona, postao je simbol „herojskog liderstva“. Wellingtonove brojne slike, kako uspravno i gordo sjedi na konju i umješno upravlja trupama, vremenom su se prometnule u svojevrsni ideal voďż˝e kao sveznajuďż˝eg majstora koji mudro rasporeďż˝uje „lutke“ u prostoru, osmišljava strategije i precizno nareďż˝uje. 

Današnje organizacije slobodno se mogu poistovjetiti s redukcionistiďż˝kim mehanicistiďż˝kim zvijerima te su kao takve popriliďż˝no ugroďż˝ena vrsta; brzina i meďż˝upovezanost novoga svijeta u kojem ďż˝ivimo i radimo uďż˝inili su ih suviše glupima i sporima da bi preďż˝ivjele brojne napade razliďż˝itih predatora. Kao takve, u mnogim sluďż˝ajevima jednostavno se zaglave u nekoj „jami“ u kojoj polako umiru jer nemaju snage osloboditi se. Tradicionalni mit o „herojskom lideru“ odliďż˝no se uklapa u spomenutu metaforu. 
Pa ipak, iako smo popriliďż˝no svjesni toga na koji naďż˝in novo okruďż˝enje „ubija“ i „masakrira“ – i dalje imamo previsoka i nerealna oďż˝ekivanja nego što su imali naši ďż˝elnici. Od njih, naime, javno zahtijevamo stratešku viziju i nepogrešivo predviďż˝anje trďż˝išnih trendova slaveďż˝i pritom one meďż˝u njima koji enciklopedijski vladaju svim aspektima poslovanja. U politici i javnom ďż˝ivotu od lidera zahtijevamo upoznatost s najsitnijim detaljima problema te smo spremni ismijati ih ako mediji utvrde suprotno. Pogledamo li iskreno u sebe shvatit ďż˝emo da unatoďż˝ tehnološkim ograniďż˝enjima i ograniďż˝enjima ljudske psihe od lidera nastavljamo oďż˝ekivati da na koncu „sve znaju“. 

Gledano iz povijesne perspektive vremenom smo nauďż˝ili da tehnike liderstva tradicionalno ovise o fiziďż˝koj distanci. Naime, sve dok nije fiziďż˝ki distanciran od dogaďż˝aja te sve dok se dogaďż˝aji razvijaju prihvatljivom brzinom kompetentni general, lider ili menadďż˝er moďż˝e uďż˝inkovito kontrolirati svoju postrojbu ili organizaciju. Meďż˝utim, porastom fiziďż˝ke distance situacija se stubokom mijenja; ďż˝ak i najmotiviraniji lideri brzo shvate da ne mogu upravljati situacijama koje ne prate iz pozicije „prvog lica“. Iako su manifestacije tehnološkog napretka u vidu ďż˝eljeznice, telegrafa, telefona, automobila ili radija osnaďż˝ile „daljinski“ utjecaj voďż˝a, stvarna kontrola ostala je puka iluzija. ďż˝ak i onda kada su se udaljene lokalne situacije razvijale tempom kretanja konjske zaprege ili parobroda, lideri nisu uspijevali nadzirati i ispravno procjenjivati što se na udaljenim lokacijama uistinu dogaďż˝a. 

U tehnološkom kontekstu u 21. stoljeďż˝u situacija se drastiďż˝no promijenila ukazavši nam varljivo „svjetlo na kraju tunela“; uďż˝inilo se, naime, kako ďż˝e recentna tehnološka dostignuďż˝a ukloniti jaz izmeďż˝u lidera i podreďż˝enih. Naoruďż˝ani dosad neviďż˝enim koliďż˝inama informacija i podataka predsjednici uprava, izvršni direktori, politiďż˝ari i razni birokrati u realnom vremenu danas prate što se dogaďż˝a na udaljenim lokacijama. Pa ipak, unatoďż˝ tome danas dobro znamo kako nije rijeďż˝ o „svijetlu na kraju tunela“ veďż˝ o osnaďż˝ivanju iluzije da se kompleksne situacije mogu kvalitetno nadzirati s udaljene pozicije – da se uspješno moďż˝e predvidjeti njihov razvoj i sve popratne pojave. Naďż˝alost, to jednostavno nije istina. Zaboravljena je, naime, kljuďż˝na ďż˝injenica da su u današnjem brzo promjenjivom i nevjerojatno meďż˝upovezanom svijetu segmenti stvarnosti o kojima ne znamo mnogo veďż˝i od segmenata o kojima nešto znamo te da se ti segmenti o kojima ne znamo razvijaju ogromnom brzinom koju današnja moderna tehnologija jednostavno ne moďż˝e pratiti. 

Doktrina „osnaďż˝enog izvršenja“ (engl. empowered execution, pojam koji je osmislio general ameriďż˝ke vojske McChrystal tijekom borbe s Al Kaidom u Iraku. Njegova ideja ogledala se u tome da „mislioce transformira u egzekutore, a egzekutore u mislioce“, op.ur.) na prvi pogled sugerira da lideri više uopďż˝e nisu potrebni. To se posebice odnosi na pojedince koji smatraju da mreďż˝e poput AQI-a (Al Kaida Irak) zapravo nemaju lidere (engl. leaderless networks). Meďż˝utim, tako promišljati je pogrešno. Da koji sluďż˝ajem nije bilo al-Zarqawija, AQI bi bila posve drugaďż˝ija organizacija unatoďż˝ tome što je mreďż˝no strukturirana s naizgled labavim vodstvom. Štoviše, radi poluge koju im omoguďż˝ava tehnologija i specifiďż˝nih menadďż˝erskih tehnika i vještina poput „grupne svjesnosti“ (engl. shared consciousness) i „osnaďż˝enog izvršenja“ (engl. empowered execution), zrelo liderstvo postalo je vaďż˝nije nego ikada prije. Stvar je u tome da se suština liderstva dijametralno promijenila: tradicionalno herojsko vodstvo jednostavno više ne funkcionira. 
U okvirima postrojbe Task Force vremenom smo otkrili kako novi pristup sam po sebi ne funkcionira te da moramo razviti novu paradigmu vodstva. Ulogu lidera, naime, morali smo transformirati od klasiďż˝ne (osoba koja upravljala bezliďż˝nim „lutkama“) prema modernoj koja se primarno sastoji od empatiďż˝ne izgradnje/stvaranja kulture.