Moja primarna odgovornost ogledala se sada u stvaranju i odrďż˝avanju specifiďż˝nih uvjeta timskog rada koji su nam u toj situaciji bili potrebni. Rijeďż˝ju, morao sam pomno „brinuti o vrtu“, kontinuirano „obrezivati“ i oblikovati našu mreďż˝u kako osjetljiva ravnoteďż˝a informacija i osnaďż˝ivanja u temeljima naših aktivnosti vremenom ne bi atrofirala ďż˝ime bi naša uspješnost zasigurno „presušila“. U Iraku sam shvatio da su lideri i dalje potrebni kako bi upravljali operativnim ritmovima, transparentnošďż˝u i meďż˝usektorskom suradnjom koju smo trebali na terenu. Na meni je bilo da oblikujem kulturu i potiďż˝em dijaloge u osnovama stvaranje zajedniďż˝ke svijesti.

„Voditi kao vrtlar“ za mene je znaďż˝ilo kontinuirano usmjeravati paďż˝nju Task Force jedinice na jasno artikulirane prioritete eksplicitno razgovarajuďż˝i o njima te voditi osobnim primjerom. Maksimalno sam se trudio uskladiti misli, rijeďż˝i i djela. Naime, pripadnici postrojbe paďż˝ljivo su slušali što im imam za reďż˝i te su potom znaďż˝aj mojih poruka provjeravali u kontekstu mojih konkretnih djela. Da su mi kojim sluďż˝ajem „rijeďż˝i“ i „djela“ bili nedosljedni, moje rijeďż˝i tumaďż˝ile bi se kao besmisleno propovijedanje. 
Pa ipak, komunicirati prioritete i kulturološka oďż˝ekivanja unutar postrojbe sastavljene od brojnih timova (engl. team of teams), koji su uz to rasporeďż˝eni na više kontinenata, popriliďż˝no je izazovno. Iako smo, kao i svi drugi, u tu svrhu primarno koristili pisane naputke, isti bi se lako zagubili u moru pisanih informacija kojima su ljudi svakodnevno okupirani. Za objavu poruka, opaďż˝aja i informacija koristio sam sigurni internetski portal dostupan svim ďż˝lanovima postrojbe. Pritom sam pazio da bilješke ne odraďż˝avaju samo moje misli, veďż˝ i moj „glas“. Uvijek sam nastojao imati na umu poznatu uzreďż˝icu "manje je više" koja me prisiljavala da se u svakoj objavi drďż˝im samo jedne kljuďż˝ne teme. Iskustvo me, naime, nauďż˝ilo da ljudi obiďż˝no ne ďż˝uju dok se sadrďż˝aj ne ponovi nekoliko puta. Shodno tome, tek kada bih primijetio da mi podreďż˝eni prilaze „govoreďż˝i mojim jezikom“ i parafrazirajuďż˝i moje rijeďż˝i, znao bih da su razumjeli i prihvatili što im imam za reďż˝i. 

U ulozi lidera, moje vlastito ponašanje prometnulo se u najmoďż˝niji instrument komunikacije s ostalim ďż˝lanovima postrojbe. Još kao mladog ďż˝asnika nauďż˝ili su me da je ponašanje voďż˝e uvijek pod prismotrom te da se loši primjeri više pamte i brďż˝e šire od dobrih. Takoďż˝er su me nauďż˝ili kako se signale moďż˝e kontrolirati jedino ako se kao lider zatvorite iza ďż˝vrstih zidova i okruďż˝ite falangama pomoďż˝nika, paďż˝ljivo birajuďż˝i rijeďż˝i kojima ďż˝ete se obratiti ciljanim skupinama. Meďż˝utim, u svijetu tweetova i 24/7 vijesti takva vrsta kontrole jednostavno nije moguďż˝a. 

Zbog toga se nikada nisam pokušavao skriti veďż˝ sam se nastojao dosljedno ponašati i slati konzistentne poruke. Svakodnevnu Operations and Intelligence videokonferenciju vremenom sam pretvorio u kljuďż˝ni alat za komuniciranje. Iako je razmjena informacija bila osnovni „proizvod“ sustava, O&I se vremenom pretvorio u najuďż˝inkovitije lidersko sredstvo osiguravši mi „pozornicu“ na kojoj sam mogao demonstrirati ďż˝eljenu organizacijsku kulturu. 

Iako sam teoretski mogao zapovijedati s bilo kojeg mjesta u svijetu, tijekom operacija sam shvatio da bliskošďż˝u s vojnicima i sudjelovanjem u konkretnim aktivnostima, odjeven u borbenu uniformu, prenosim kvalitete fokusiranosti i posveďż˝enosti. Takva pozicija – više nego ijedna druga - osiguravala mi je legitimitet u traďż˝enju angaďż˝mana, podjednako od vojnika i Washingtona. 

Takoďż˝er, novu paradigmu liderstva demonstrirao sam promiďż˝uďż˝i i podrďż˝avajuďż˝i dijalog i slobodno kolanje informacija unutar Task Force sustava tijekom O&I sastanaka. Unatoďż˝ ogromnim tehniďż˝kim poteškoďż˝ama organiziranja videokonferencije na sedamdeset lokacija širom svijeta, u razliďż˝itim vremenskim zonama, nastavio sam inzistirati na tim sastancima. Na samom poďż˝etku primijetio sam da prekidi na vezama i drugi problemi ozbiljno potkopavaju percipirani znaďż˝aj okupljanja, a to jednostavno nisam smio niti ďż˝elio dopustiti. Upravo iz tog razloga niti jedna O&I konferencija nikada nije otkazana, a prisustvo je uvijek bilo obavezno. Osjetio sam, naime, da bi percipirani znaďż˝aj konferencije oslabio kada bi pojedini kljuďż˝ni lideri preskoďż˝ili susret. 
Pravila ponašanja na sastancima nastajala su na temelju iskustava s prethodnih sastanaka. ďż˝elio sam da na O&I konferencijama stvorim ravnoteďż˝u izmeďż˝u izvještavanja (o kljuďż˝nim informacijama) i slobodne interakcije. Treba kazati kako do toga nije došlo prirodno, posebno stoga što je rijeďż˝ o digitalnom mediju. Sudionici su dolazili iz razliďż˝itih organizacijskih kultura, udaljenih tisuďż˝ama kilometara te se nikada ranije nisu osobno sreli. Iako je u takvim uvjetima teško bilo dobiti iskrenost, na koncu smo uspjeli. ďż˝esto bih unaprijed pripremio pitanja ili komentare te bi ih potom prokomentirao s bliskim suradnicima - kako bih bio siguran da je svima jasno što ďż˝elim postiďż˝i s O&I.

Iako su na O&I susretima sudjelovali brojni pojedinci, meni kao zapovjedniku pripadalo je središnje mjesto. Sustav je, naime, funkcionirao tako da bi se osoba, koja je podnosila kratki izvještaj, u jednom trenutku prikazala preko cijelog ekrana te bi se potom slika vratila na mene. Shodno tome, svakodnevno sam provodio sat i pol vremena na internom TV-u – u izravnom prijenosu - pred oďż˝ima ďż˝itave postrojbe, u društvu brojnih partnera i suradnika te sam pred njima morao i ďż˝elio zraďż˝iti zainteresiranošďż˝u, a ne dosadom; tijekom konferencije nikada nisam „ispod stola“ slao mejlove, pratio društvene mreďż˝e niti razgovarao s bilo kime veďż˝ sam pozorno pratio o ďż˝emu ljudi razgovaraju. Primjerice, kada bi me iz nekog razloga obuzeo bijes gotovo istoga trena na našem chatu pojavile bi se opaske tipa "što je danas šefu?" Sustav je, naime, snaďż˝no amplificirao svaku kritiďż˝nu rijeďż˝ (ďż˝ak i pokret) te je tako snaďż˝no utjecao na postrojbu – u pozitivnom ili negativnom smislu. Primjerice, vremenom sam shvatio kako se puke geste – poput skidanja naoďż˝ala ili trljanja sljepooďż˝nice – detaljno analiziraju širom svijeta.