Treďż˝a komponenta je rigorozni proces. Suština TSP procesa ogleda se u osmišljavanju niza relevantnih, izazovnih, vjerojatnih i jasnih priďż˝a (scenarija) o tome što bi se moglo dogoditi – dakle, ne o tome što ďż˝e se dogoditi (prognoziranje) ili o tome što bi se trebalo dogoditi (vizionarstvo, ďż˝elja) — nakon ďż˝ega tim djeluje na osnovu nauďż˝enog u procesu. Jedinstvenost TSP procesa pronalazimo u njegovoj pragmatiďż˝nosti i inspirativnosti, racionalnosti i intuitivnosti, povezanosti i propitivanju dominantne paradigme, uronjenosti i odvojenosti od kompleksnosti i sukoba trenutaďż˝ne situacije. U tom kontekstu takoďż˝er treba kazati kako je buduďż˝nost neutralni prostor o kojem akteri podjednako malo znaju. 

Proces TSP-a – organska inovacija nastala na Mont Fleuru – temelji se na procesu adaptivnog scenarij planiranja nastalom u Shellu otprilike dva desetljeďż˝a ranije. Iako se oslanja na adaptivno scenarij planiranje, TSP u mnogoďż˝emu je drugaďż˝iji. Primjerice, u procesu ASP-a lideri organizacije konstruiraju i koriste priďż˝e o situacijama koje bi se eventualno mogle dogoditi u okruďż˝enju organizacije kako bi na osnovi tih priďż˝a/scenarija formulirali strategije i kontingencijske planove odgovora. Dakle, ASP se koristi primarno radi anticipacije eventualnih buduďż˝ih dogaďż˝aja i prilagodbe dogaďż˝ajima koje lideri smatraju „nepredvidivima“ te na koje ne mogu ili ne ďż˝ele utjecati.

Meďż˝utim, ASP je koristan samo u odreďż˝enoj mjeri. Ponekad se ljudi naďż˝u u situacijama koje su suviše neprihvatljive, nestabilne ili neodrďż˝ive da bi im se prilagodili. U takvim situacijama potreban je pristup koji ne omoguďż˝ava samo anticipiranje i prilagoďż˝avanje buduďż˝nosti veďż˝ i njezino transformiranje. Primjerice, prilagodba ďż˝ivotu u zajednici proďż˝etoj kriminalom podrazumijevala bi montiranje ďż˝vrstih brava na vrata, instaliranje modernog alarmnog sustava ili zapošljavanje ďż˝uvara dok bi transformativni pristup podrazumijevao ulaganje napora da se kriminal smanji ili nestane. U svrhu adaptivnog odgovora na klimatske promjene ljudi bi mogli izgraditi novi nasip koji bi ih štitio od eventualnog rasta razine mora, dok bi se u svrhu transformativnog odgovora ljudi mogli povezati kako bi suradnjom utjecali na smanjenje emisije stakleniďż˝kih plinova. Iako su oba pristupa racionalna i legitimna, suštinski se znaďż˝ajno razlikuju te zahtijevaju razliďż˝ite vrste alijansi i aktivnosti za realizaciju. 

Kljuďż˝na razlika izmeďż˝u adaptivnog i transformativnog scenarij planiranja ogleda se, dakle, u svrsi. ASP koristi priďż˝e o moguďż˝oj buduďż˝nosti kako bi izuďż˝avao što bi se moglo dogoditi, dok TSP odmah u startu pretpostavlja da je izuďż˝avanje buduďż˝nosti nedovoljno korisno ako se ne nastoji utjecati na tu buduďż˝nost. Kako bi realizirale svaka svoju svrhu dvije metode koriste razliďż˝ite pristupe: ASP je fokusiran na stvaranje novog razumijevanja sustava, dok TSP istovremeno pretpostavlja da je novo razumijevanje sustava nedovoljno te se stoga fokusira na stvaranje novih odnosa i novih intencija radi transformacije sustava. Takoďż˝er je bitno reďż˝i kako dva pristupa koriste razliďż˝itu metodologiju za realizaciju konaďż˝nih rezultata. Primjerice, ASP zahtijeva rigoroznu posveďż˝enost procesu, dok TSP pretpostavlja da je sâm proces nedovoljan te da mu dodatno treba tim stvoren od aktera iz svih dijelova sustava i snaďż˝ni spremnik. 

TSP pristup pomaďż˝e ljudima transformirati problematiďż˝ne situacije potiďż˝uďż˝i snaďż˝no povezivanje aktera koji odliďż˝no razumiju situaciju, odliďż˝no se meďż˝usobno razumiju te odliďż˝no razumiju što im je ďż˝initi.